Tamo negdje 1990-ih na jednoj zagrebačkoj zgradi osvanuo je grafit 'Vratite nam naše Srbe, evo vam vaši Hercegovci'. Bila je to reakcija na stanje u društvu kojom se htjelo upozoriti na nekoliko tada aktualnih fenomena. Prvi se odnosio na promijenjen 'mentalitet' glavnog grada Hrvatske koji je po mišljenju autora grafita uvjetovan najviše masovnim dolaskom Hrvata iz Hercegovine. Drugi se odnosio na povezanost Hercegovaca s dijelima ratnog profiterstva i pljačke društvene imovine u procesu pretvorbe i privatizacije.
Iako sam svjestan da namjera spomenute poruke nije bila kritička analiza činjenica već ponajprije ironično karikirani komentar, uvijek sam držao da drugi dio grafita nije fer. Jer, nije Zagreb zbog Hercegovaca manje srednjoeuropski grad niti se 'purgeri' od 'dotepenaca' razlikuju po tome što uglavnom u slobodno vrijeme čitaju Krležu i raspravljaju o kazališnim i baletnim predstavama. I ono što je posebno važno, nisu na ratu profitirali niti Hrvatsku opljačkali Hercegovci već kriminalci čije se porijeklo podjednako može pronaći u Zagorju, Slavoniji, Lici, Dalmaciji ili bilo kojoj drugoj regiji.
Kako se boriti protiv iseljavanja stanovništva
POGLEDAJMO ISTINI U OČI: Hrvati odlaze iz domovine i zato što je radikale sve teže podnijeti. Želimo li živjeti u bolesnom društvu?
Međutim, pravi razlog zbog kojeg sam se danas, 2018. prisjetio ovog duhovitog 'politički nekorektnog' grafita je njegov prvi dio. U zadnjih nekoliko godina, a posebno zadnjih nekoliko mjeseci nema dana da se ne spominje demografska katastrofa, pad stope nataliteta i odlazak građana Hrvatske u potragu za ekonomski, politički i pravno stabilnijim društvima. Posljedice svih navedenih procesa se već vide u nedovoljnom broju radnika potrebnih za normalno funkcioniranje turističke sezone, a tek će se vidjeti kada broj umirovljenika daleko nadmaši broj onih koji će u Hrvatskoj raditi i plaćati poreze i doprinose.
Lamentirajući nad tužnom sudbinom Hrvatske čiji se broj stanovnika rapidno smanjuje, u javnosti se mogu čuti različiti prijedlozi kako doskočiti tom trendu. Slobodna radna mjesta, ali i ispražnjena područja širom Lijepe naše mogli bi popuniti Rumunji, Bugari ili čak stanovnici nekih azijskih zemalja. Osobno nemam ništa protiv da dođe bilo tko, posebno ako bi ovdje pronašao svoju obećanu zemlju, te pomažući sebi pomogao i boljem funkcioniranju hrvatskog društva.
Masovnog povratka iz dijaspore neće biti
Ali, ne isključujući i takav scenarij samo od sebe se, barem po meni, nameće logično pitanje. Ima li u tim vizijama mjesta za hrvatske državljane koji u ovom trenutku ne žive u Hrvatskoj? Ne mislim pri tom na pripadnike dijaspore jer mi se čini da ni unatoč predsjedničinim motivacijskim govorima (ili baš zbog njih) od njihovog masovnog povratka neće biti ništa.
Mislim prije svega na 'naše Srbe' koji su Hrvatsku 1990-ih napustili bilo pod pritiskom bilo dobrovoljno. Naravno, među njima sigurno ima onih koji se iz različitih razloga ne bi ni htjeli vratiti. Jedni, zato što su se već snašli negdje drugdje, a drugi jer znaju da bi njihovo ponašanje tijekom rata zahtjevalo određene postupke hrvatskih pravosudnih organa. Svi ostali, koji vjerujem čine većinu, trebali su već odavno postati predmet interesa političkih elita kada god su na dnevni red dolazile teme popravljanja demografske slike.
Domovina hrvatskim Srbima isto koliko i Hrvatima
Jer, unatoč svemu što se izdogađalo, Hrvatska je stoljećima domovina (hrvatskim) Srbima isto koliko i Hrvatima. Njihovi su preci na različite načine unaprijeđivali hrvatsko gospodarstvo, kulturu, školstvo i sport. Nisu ti odnosi uvijek bili dobrosusjedski o čemu ponajprije svjedoče godine Drugog svjetskog i Domovinskog rata. Međutim, nije na odmet dodati da dobrosusjedski odnosi nisu uvijek vladali niti među samim Hrvatima. Ali tragične događaje ne možemo izbrisati iz prošlosti, niti ih smijemo negirati. Naprotiv, trebamo ih racionalno sagledati, izvući pouke i nastojati ih ne ponoviti.
Tako barem razmišljaju zreli narodi koji su u odnosu na Hrvate i Srbe u prošlosti puno češće i intenzivnije između sebe ratovali, a za razliku od Hrvata i Srba puno rijeđe međusobno surađivali i pomagali jedni druge. Narodi koji su višestoljetna neprijateljstva zamijenili dobrosusjedskim odnosima i suradnjom u postizanju mira i napretka.
Jesmo li mi napokon sazreli da brojne pozitivne primjere počnemo primjenjivati u vlastitoj domovini? Ili smo još uvijek više opterećeni odnosima iz prošlosti nego građenjem novih odnosa u budućnosti?
Odgovore na ova pitanja ne treba tražiti kod demografa, a pogotovo ne kod političara. Nažalost, dovoljno je da se provezete Banijom, Likom i Slavonijom, ili jednostavno odete na bilo koji veći autobusni kolodvor ili aerodrom u Hrvatskoj.
