Toga ima samo u Hrvatskoj. Mi smo ta čudesna zemlja u kojoj na izborima može glasati više ljudi nego što u zemlji ima starijih od 18.
Ne 500 ljudi više, ne ni 50.000 više nego pola milijuna ljudi više. Dakle, imamo cijeli jedan Split, Rijeku, Osijek i Šibenik fantomskih birača. Znali smo već prije da brojevi ne štimaju, ali popis stanovnika te nam je zle slutnje i potvrdio. Prije tri mjeseca.
I čovjek bi mislio da se sada ministarstvo uprave bacilo na sređivanje popisa, da je policija krenula provjeravati lažna prebivališta, da je MUP odredio cijeli plan i uputio policijske uprave otkud da krenu.
Čovjek bi mislio da lokalni čelnici u Makarskoj, brodsko posavskoj županiji, Senju ili Dalmatinskoj Zagori rade što god znaju i umiju da raskrinkaju tu izbornu prevaru. Da saznaju tko je to prijavio cijelu obitelj na nepostojećem kućnom broju ili kako je to na jednoj adresi prijavljeno 332 birača. Stvarno. 332. Ali ne. Znate li zašto ne? Zato što su fantomski birači, njihovi birači.
I rijetki su se dosad time htjeli baviti, na primjer Arsen Bauk kad je prije 10 godina bio ministar uprave, Vlaho Orepić kad je prije šest godina bio ministar policije.
I evo danas mladi nezavisni političari iz Dubrovačkog primorja. Obišli su i Čepikuće i Dole i Trnovicu i sva naselja, i popisali sve koji su prijavljeni tu, a žive u Njemačkoj ili na Floridi. I poslali su prvih 100 zahtjeva za utvrđivanje prebivališta.
To je tek 0,02 posto ukupnog problema, ali lijepo je da barem netko u ovoj zemlji misli da nema smisla da fantomski birači odlučuju o budućnost mjesta u kojem ne žive.
