"Uopće ne proizvodimo stolno grožđe, a osim trenutačno mandarina – zapravo nema nijedne vrste voća koju ne uvozimo. Ranijih smo godina imali i svoje jabuke u dovoljnim količinama, sada i njih uvozimo iz EU-a. Kivi nam stiže iz Novog Zelanda, češnjak iz Kine...", gotovo u dahu govori nam konzultantica za poljoprivredu Zvjezdana Blažić.

Dodajmo tu i batat iz Hondurasa, pa i butternut tikvu iz Južne Amerike. Naš je tanjur zaista postao "miješana" salata voća i povrća iz svih zemalja – ne samo Europske unije, nego i trećih zemalja svijeta.

U RTL Detektoru istražili smo što jedemo, odakle nam sve dolazi voće i povrće te kakva je na kraju hrana kad stigne do nas - koliko je sigurna.

Institucije su nam još jednom potvrdile – stanje je sve gore: sve je manje s naših polja, a za nas sada hranu uzgajaju i Makedonci, Kosovari, Poljaci, Južnoamerikanci, Južnoafrikanci, Kinezi...

To vide i potrošači odlaskom u trgovine gdje na odjelu "zelenog" ima svega od svuda.

Police pune uvoza

Napravili smo mini obilazak trgovačkih lanaca u Zagrebu i redom pregledavali deklaracije na policama i zemlje porijekla. Ovako je to izgledalo u jednom lancu u kojem smo bili u četvrtak, 13. studenog: Tikvice iz Italije, brokula iz Španjolske, krastavac iz Albanije, bio krastavac iz Španjolske, salatni krastavac iz Hrvatske, rinfuzna mrkva iz Hrvatske, jabuke iz Hrvatske, miks žute, zelene i crvene paprike iz Španjolske, paprika babura iz Turske, šareni grah iz Kanade, češnjak iz Italije, plavi krumpir iz Nizozemske, bijeli krumpir iz Hrvatske, svježi špinat iz Italije...

Nismo birali proizvode nekim kriterijem, jednostavno smo provjeravali deklaracije redom i nasumično. 

U samo deset godina poljoprivredna proizvodnja u Hrvatskoj pala je za oko 15 posto – biljna proizvodnja za točno 14,5 posto, a stočarstvo za 21 posto. U navedenom je razdoblju uvoz, kao i vanjskotrgovinski deficit, porastao dva i pol puta – najviše u mesu, mlijeku, voću i povrću. Podaci su to koje smo dobili od Hrvatske gospodarske komore (HGK).

"Najviše uvozimo voće, povrće, meso i mliječne proizvode, pri čemu u stočarskoj proizvodnji zadovoljavamo od 50 do 60 posto vlastitih potreba, dok je samodostatnost kod voća oko 41 posto, a kod povrća oko 47 posto", ističu u HGK-u. 

S druge strane, samodostatni smo u proizvodnji uljarica, žitarica te ribe.

Ali da se vratimo na onaj češnjak iz Kine.

Domaćeg češnjaka ima samo u sezoni

Zvjezdana Blažić otkriva zašto više nema trgovine bez kineskog češnjaka i gdje je naš – zar ga ne znamo proizvesti?

Govori: "Češnjak se u Kini proizvodi u ogromnim količinama. On ne dolazi samo u Hrvatsku, nego u cijelu Europu. Kinezi imaju organiziranu proizvodnju na vrlo velikim površinama i vrlo nisku cijenu, pa pod takvim uvjetima proizvode goleme količine koje izvoze na razna tržišta." Dodaje da je Kina trenutačno najveći proizvođač hrane – to su teško zamislive količine koje dolaze i nama.

Transport i nije toliko izražen u cijeni, iako češnjak mora putovati doslovno pola kugle Zemaljske kako bi stigao do nas. Istina je da su poremećaj cijene energenata i trgovinskih putova nešto podigli cijenu transporta, ali to opet ne utječe toliko. 

Opet, gdje je onda naš češnjak?

I dalje ga ima, ali po cijeni koja ne može konkurirati kineskom.

"I sve što se proizvede – proda se. Domaći češnjak kroz kratke lance dolazi do naše opskrbe, restorana, trgovina te prerade za tradicijske proizvode gdje ed nastoji koristiti domaća sirovina. Naravno, sve ovisi o samoj proizvodnji", ističe Zvjezdana Blažić. Domaći češnjak sezonalnog je karaktera – traje od srpnja do jeseni, počinjemo ga uvoziti već u siječnju pa sve do nove sezone. 

Kako je to izgledalo prije?

Još početkom 1990-ih Hrvatska je bila gotovo potpuno samodostatna u proizvodnji hrane, kaže naša sugovornica. Godine 1992. i 1993. bile su posljednje u kojima smo doista bili samodostatni. Tada smo znatno više koristili poljoprivredno zemljište i imali razvijeniju vlastitu proizvodnju. Do ulaska u EU, osobito u stočarskom sektoru, bilježili smo znatno veću razinu proizvodnje.

Tada je uslijedio veliki ekonomski šok. Naše tržište postalo je otvoreno, carine su pale, a trgovački lanci iz drugih zemalja počeli su plasirati robu svojih partnera – ne nužno jeftiniju, ali standardiziranu, ujednačene kvalitete i s razvijenom distribucijom.

"Od 1. srpnja 2013., kada su carine ukinute, domaća poljoprivreda nije bila spremna na konkurenciju. Mnogi su proizvođači izgubili tržište i nisu se uspjeli prilagoditi novim uvjetima, a taj je pad pogodio ne samo sektor voća i povrća. I Europska komisija i konzultantske kuće tada su predviđale da će Hrvatskoj trebati određeno vrijeme da poveća proizvodnju i postane konkurentna", ističe Blažić.

Čini da ipak još nije. 

Odakle sve uvozimo voće i povrće?

Najvećim dijelom uvoz je ipak iz Europske unije, a potom iz zemalja okruženja – ponajprije Srbije.

Što se tiče svježih jabuka, Hrvatska vlastitom proizvodnjom pokriva tek oko polovice potreba. Najviše ih uvozimo iz Poljske, Italije i Srbije. Kruške dolaze uglavnom iz Srbije, marelice i višnje iz Italije i Španjolske, a u manjoj mjeri iz Srbije. Šljive najčešće stižu iz Moldavije i Srbije, dok suhe smokve uvozimo iz Turske i Albanije.

Mandarina imamo dovoljno za vlastite potrebe, iako manji dio dolazi iz Turske i Egipta, i to nakon što domaće odu u studenom. Limun uvozimo iz Turske i Španjolske, a stolno grožđe najviše iz Italije i Nizozemske – iako Blažić dodaje da dio zapravo potječe iz zemalja Južne Amerike, a Nizozemska je samo stanica za "ukrcaj" u EU. Lubenice u manjoj količini uvozimo iz Albanije.

Banane uvozimo isključivo iz Srednje Amerike, odnosnon Ekvadora, dok agrume, papaje i mango nabavljamo iz tropskih zemalja.

Borovnice nemamo u dovoljnoj količini, pa ih uvozimo iz Čilea, Argentine i Meksika. Grašak uvozimo iz EU-a, a krastavci često stižu iz Albanije, kivi s Novog Zelanda.

I sve to redom (osim tropskog voća) mogu dati naša polja, ali ne ide.

'Jako loše stojimo'

Čak je i našoj sugovornici sumorno govoriti o tome koliko loše stojimo, a otkriva još nešto što nam se kotrlja iza ugla: "Sada se trebaju ratificirati i novi sporazumi sa zemljama Južne Amerike, koje proizvode velike količine hrane, posebno mesa, što će biti ozbiljan udar na cijelu Europsku uniju."

Da smo zbog niske razine samodostatnosti jako ovisni o uvozu – ističu i iz HGK, a to se negativno odražava na domaću proizvodnju. "Ali i pogoršava inflaciju jer cijene hrane rastu pod utjecajem vanjskih tržišta i globalnih kriza", dodaju.

Ali da se vratimo uvozu voća.

Najveći udio u uvozu čine banane (21,4 posto), slijede agrumi (17 posto) te orašasti plodovi, marelice, trešnje i višnje s gotovo 19 posto udjela. Pokrivenost uvoza našim izvozom iznosila je samo 31,04 posto – potvrdili su to iz Ministarstva poljoprivrede.

Količinski se u 2024. godini najviše uvozilo iz Slovenije, zatim iz Italije i Ekvadora, dok je prema vrijednosti u eurima najveći uvoz ostvaren iz Italije, Slovenije, Njemačke, Ekvadora i Španjolske. Tijekom prvih sedam mjeseci 2025. godine uvezeno je 194.660 tona, odnosno četiri posto više voća i orašastih plodova nego u istom razdoblju lani.

Tisuće šlepera uvoza svake godine

Kako bi to izgledalo kad bismo tu količinu preveli u šlepere?

Ako u EU šleper ili prikolicu dugu 13,6 m stane 20–25 tona, tada zamislite 7786 takvih šlepera - toliko smo uvezli samo voća i orašastih plodova (i to ako su šleperi nakrcani s maksimalnih 25 tona robe) u sedam mjeseci ove godine. Kada bismo prikolice od 13,6 metara poredali u kolonu, ona bi ona bila duga 105.889 metara - a to je dužina 44 Pelješka mosta.

Veliki uvoz povrća

Dodatno, Ministarstvo poljoprivrede potvrdilo je da smo samo lani uvezli 279 tisuća tona povrća, što je također rast od 4,8 posto u odnosu na godinu prije.

Kad bi se to povrće ukrcalo u iste šlepere od 25 tona - to je 11.160 šlepera povrća. Poredani u koloni, ti bi šleperi činili liniju dugu 151.776 metara, što je jednako duljini 63 Pelješka mosta.

Uvoze se i značajne količine luka te rajčica. Povrće se najviše uvozi iz Nizozemske i Njemačke, potvrdili su nam iz Ministarstva poljoprivrede. Detaljni podaci o uvozu mogu se pronaći OVDJE.

Odličan poznavatelj poljoprivrede i nekadašnji savjetnik za poljoprivredu, prof. Ivo Grgić, kaže da postoji mnogo razloga zašto toliko uvozimo.

Grgić: 'Domaći teško mogu konkurirati uvozu'

"U otvorenom tržištu, da bismo imali snažniju domaću proizvodnju, moramo razviti tzv. nacionalni prehrambeni patriotizam – sklonost kupnji domaćih proizvoda. Hrvatska u mnogim granama nije konkurentna cijenom jer su obujmi proizvodnje mali. Primjerice, kod jabuka se suočavamo s konkurencijom iz Poljske, gdje je koncept proizvodnje potpuno drugačiji. Tamošnja jabuka bila je namijenjena ruskom tržištu, a nakon zatvaranja granica stvorena je velika ponuda po niskim cijenama. Na tržištima s nižom kupovnom moći potrošači se okreću jeftinijim proizvodima, pa domaći proizvođači teško mogu konkurirati", pojašnjava stvari s "najobičnijom" jabukom, koju kod kuće smatramo kraljicom voća, pa čak i simbolom našeg sela i svake okućnice.

Donedavno je problem bio i u tome što proizvođači nisu imali kapacitete za dugoročno čuvanje voća.

Svijetli primjer s domaćim jabukama

"Trgovački lanci, koji drže najveći dio tržišta, traže dvije ključne stvari – što nižu cijenu i stalnost ponude. Do prije nekoliko godina domaća ponuda bila je ograničena samo na nekoliko jesenskih i zimskih mjeseci, a već početkom godine više nije bilo domaće proizvodnje. Sada je situacija bolja, posebno nakon ulaganja u sortirnice i hladnjače – primjerice, velika hladnjača u Križu može zadovoljiti veći dio tržišta", ističe prof. Grgić.

Inače, riječ je o projektu vrijednom 26 milijuna eura – logističko-distributivnom centru otvorenom prije oko mjesec dana, financiranom s 15 milijuna eura iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti. Tu se nalazi hladnjača za 6.700 tona jabuka, postoji i sortirnica te pogon za pakiranje, sve to pod brendom Poljoprivredne zadruge Jabuka HR.

I Zvjezdana Blažić ističe da je ta sortirnica omogućila da se domaća jabuka danas nalazi u gotovo svim trgovačkim centrima.

"Organizirana proizvodnja omogućila je objedinjavanje, pakiranje i zajednički plasman proizvoda. Nažalost, to je zasad jedini uspješan primjer, dok se kod ostalog voća i povrća proizvođači i dalje rijetko udružuju", ističe Blažić koja ističe da ipak veseli da se dogodio pomak barem s jednom vrstom voća.

Prof. Grgić dalje nastavlja: "Ipak, problem ostaje nedostatak same proizvodnje koja bi te kapacitete redovito punila. Postoji i hladnjača u Osijeku, a planirane su još tri manje hladnjače i sortirnice. Bit će ih dovoljno uz uvjet podizanja novih, suvremenih nasada i poslovnog povezivanja proizvođača jabuka. Cilj je da na jednom području djeluje više manjih proizvođača koji su horizontalno povezani, koriste istu tehnologiju i imaju zajednički plasman proizvoda."

Ipak, otkriva i izazove koji ovise isključivo o nebu.

"Nadamo se da će biti dovoljno zainteresiranih za voćarstvo, iako proizvodnja na otvorenom, unatoč zaštiti, sve više ovisi o klimatskim promjenama. Ekstremne vremenske pojave, poput tuče i jakog vjetra, često unište cijele nasade. No, kada u Hrvatskoj strada 100 hektara, to je kolaps proizvodnje, dok je u Francuskoj ili Poljskoj to tek manji udar koji pogađa pojedine proizvođače, ne i cijeli sustav."

'Domaće prvo treba izgurati strano'

S obzirom na to da u Hrvatskoj doslovno nedostaje gotovo svega, prof. Grgić kaže da je to prilika za poduzetnike u poljoprivredi.

"Ne treba proizvoditi zato što postoji manjak, nego zato što proizvod ima tržište i potražnju. Posebno se to odnosi na svježe proizvode poput voća i povrća. Ugovori o opskrbi tržišta su dugoročni, pa treba imati na umu i to da svaka domaća proizvedena jabuka mora prvo 'izgurati' drugu jabuku s tržišta kako bi došla do kupca. Značajniji pomaci na tržištu zahtijevaju vrijeme, no postoje i segmenti koji traže svježe lance opskrbe – primjerice, hoteli, restorani i lokalne zajednice – i tu možemo očekivati napredak", ističe.

A prema zadnje dostupnim podacima o samodostatnosti iz 2023. godine koje nam je dalo Ministarstvo poljoprivrede, za voće je ukupno zabilježena stopa samodostatnosti od 34 posto, za povrće 48 posto, a za krumpir 47 posto. Hrvatska je 2023. vlastitom proizvodnjom zadovoljila potrebe za trešnjama i višnjama te mandarinama.

Iz Ministarstva poljoprivrede potvrđuju da je najveći problem neuređenost i neorganiziranost tržišta. Pojednostavljeno - oni se ne povezuju, ne surađuju i to nitko u lancu - od proizvođača repromaterijala, do uzgajivača i proizvođača voća, potom otkupljivača, prerađivača te predstavnika trgovine. Kad se sve to zbroji, to se odrazi na cijenu u trgovinama.

Nedavno se, pak, u javnosti pojavila oštra reakcija tvrtke koja se bavi poljoprivrednom proizvodnjom i prodajom povrća na uvoznu robu. Pitali su kada su batat iz Hondurasa i butternut tikva iz Južnoafričke Republike (i tako redom) postali normalni.. Problematizirali su i što povrće u maloprodaji ima ostatke pesticida, propituju činjenicu da se roba skladišti tjednima pa i mjesecima. Ukazuju pritom da se tijekom tog vremana gubi i na okusu, a da domaći proizvođači mogu ponuditi svježe, nešpricano te da je (birati) domaće logika -  ne luksuz.

Točno je da transport voća i povrća iz dalekih zemalja za sobom povlači potrebu da ono nekako ostane svježe dok ne stigne u naš lokalni dućan. Ono u dućanu i dalje izgleda svježe - zar ne?

Naravno, to znači da mora biti posebno pakirano, da se u transportu čuva u posebnim uvjetima te da se nešto mora i tretirati kako bi se spriječilo truljenje ili razvoj bolesti.

Koliko ima pesticida u voću i povrću?

Zato smo u RTL Detektoru provjerili i što kažu kontrole na ostatke pesticida u voću i povrću.

U Hrvatskoj se svake godine provodi praćenje, odnosno monitoring, o tome koliko se u hrani mogu pronaći ostaci pesticida te jesu li njihove razine previsoke pa postaju opasne za zdravlje.

Prema Nacionalnom programu monitoringa ostataka pesticida za 2025. godinu, planirano je uzorkovanje ukupno 575 uzoraka, potvrdili su nam iz Ministarstva poljoprivrede, a monitoring je još u tijeku.

Što se dosad otkrilo?

Gotovo polovica onoga što je ove godine testirano bila je iz uvoza.

Samo dva proizvoda s previše pesticida

"Monitoring je još u tijeku, uz napomenu da podaci s graničnih prijelaza još uvijek nisu dostavljeni niti obrađeni u ovom izvješću. Do sada je uzorkovano 466 uzoraka, od čega 221 uzorak nije proizveden u Republici Hrvatskoj. U 115 uzoraka uvezenih proizvoda detektirani su ostaci pesticida. Najveći broj uvezenih uzoraka potječe iz Italije (55 uzoraka), Španjolske (29 uzoraka) i Njemačke (17 uzoraka). Do sada je utvrđena nesukladnost dvaju uzoraka – paprike iz Sjeverne Makedonije, u kojoj je utvrđena prisutnost metomila, te rajčice iz Turske, u kojoj je detektiran etoksazol."

Prevedeno - od 466 uzoraka, samo u paprikama iz Sjeverne Makedonije i u rajčicama iz Turske bilo je više pesticida od dozvoljenog.

Metomil je inače insekticid širokog spektra, učinkovit protiv različitih štetnika kao što su lisne uši, moljci i gusjenice. Koristi se u poljoprivredi za usjeve pamuka, duhana, voća i povrća. Zbog svoje visoke toksičnosti vrlo je opasan za ljude, životinje i divlje vrste, potvrdio nam je prof. Grgić.

Etoksazol se, pak, koristi protiv grinja i smatra se prilično sigurnim za uporabu.

Lani je, pak, analizirano 1543 uzorka, od čega je 570 uzoraka obuhvaćeno Nacionalnim programom monitoringa ostataka pesticida u i na hrani, dok je 973 uzorka uzeto na granici.

Našli ostatke pesticida

Testove je palo 12 uzoraka iz Nacionalnog programa te 57 uzoraka s granice. Na konačnom izvješću od prošle godine još se radi, ali do sada je u uzorcima koji su pali potvrđena prisutnost sljedećih aktivnih tvari: pirimifos-metil, linuron, etoksazol, glifosat, propamokarb, formetanat i indoksakarb.

Kako to izgleda u EU?

Prema zadnjim podacima Europske agencije za sigurnost hrane (EFSA) iz 2023. godine, rizik od pesticida za ljudsko zdravlje i dalje je nizak. Prikupljene su tisuće uzoraka kako bi se analiziralo ima li ostataka pesticida, pri čemu su uzorci birani nasumično i ciljano.

EFSA je analizirala rezultate 13.246 nasumičnih uzoraka koje su uzele države članice EU-a, Norveška i Island, a radilo se o 12 najčešće konzumiranih prehrambenih proizvoda u EU-u. Kako bi pratili trendove, postoji takozvani program EU MACP koji svake tri godine ponavlja iste uzroke.

Za 2023. godinu to su bili: mrkva, cvjetača, kivi, luk, naranče, kruške, krumpir, sušeni grah, smeđa riža, raž, goveđa jetra i mast peradi.

Utvrđeno je da je 99 posto uzoraka bilo u skladu sa zakonodavstvom EU-a. Taj je nalaz u skladu s rezultatima dobivenim 2020. godine (99,1 posto), kada je uzorkovan isti izbor proizvoda.

Od uzoraka iz 2023. godine, 70 posto nije imalo mjerljive razine ostataka, dok je 28 posto sadržavalo jedan ili više ostataka unutar zakonskih granica. Maksimalne razine ostataka prekoračene su u 2 posto uzoraka.

Godišnje izvješće EFSA-e o ostacima pesticida također uključuje rezultate Višegodišnjeg nacionalnog programa kontrole (MANCP), koji prikuplja podatke iz ciljanog uzorkovanja na temelju procjene razine rizika.

Ovi nacionalni programi kontrole obuhvatili su 132.793 uzorka, od kojih je 98 posto bilo u skladu sa zakonodavstvom EU-a. Vrlo slični podaci bili su i 2021. i 2022. godine (97,5 i 97,8 posto).

Od uzoraka iz 2023. godine, 58 posto nije sadržavalo mjerljive ostatke, dok je 38,3 posto sadržavalo ostatke unutar zakonskih granica, a 3,7 posto uzoraka premašilo je dopuštene vrijednosti.

Cijelo izvješće dostupno je na službenim stranicama EFSA-e OVDJE.

"Europski parlament ne snosi nikakvu odgovornost za stavove i sadržaj objavljen u okviru projekta koji sufinancira Europska unija, jer su oni isključivo u nadležnosti autora."

POGLEDAJTE VIDEO: Istražili smo zašto je u Hrvatskoj maslac drugi najskuplji u Europi