Mirek iz okolice Siska sretan je dok ima hrane. Srećom, za njega su doznali u Crvenom križu i povodom 140-te obljetnice postojanja javnosti odlučili predstaviti isto toliko priča iz hrvatske realnosti.
Mirek Vrbančić ima 44 godine i u ovoj jednoj prostoriji u neljudskim uvjetima proveo je cijeli život. Umjesto poda zemlja i daske, prozora kao da nema.
"Stara kuća, sam sam. Nekad mi netko pomogne, nekad ne i tako. Znate kako je teško biti sam. Nekad je dobro, ja pjevam sam, sam se razgovaram", priča nam Mirek.
Roditelji su mu davno umrli. Nikada nije imao ni kune prihoda, što ne znači da nije radio. Kaže, neki mu nisu platili, a poslove koje sada obavlja većinom radi u zamjenu za hranu. Iako ima tek ove dvije zdjele i limeni tanjur, svaki dan nešto skuha.
Žarulja na stropu služi samo kao ukras. Struje nema, a jedini prozor u svijet je radio na baterije.
"Kad ima baterije onda mi je sasvim drukčije. Kao da je netko sa mnom. Kao i vi da sa mnom tu živite i dobro. Onda mi je odmah lakše. Ovako ko da sam lud", priča nam Mirek.
Nema ni sanitarnog čvora niti kupaone. Bunar služi kao sudoper i umivaonik i perilica rublja. Dane provodi većinom radno, pomaže susjedima i oni njemu.
"Odvezem ga ja i na Crveni križ i to, na biro je prijavljen i onda on dođe i nama pomogne ovako sitne stvari, kuruze naruljiti i tako", rekao nam je njegov susjed Vlado Medved.
No kada se spusti noć i ostane sam tada je najteže. Ulična lampa i svjetiljka jedini su izvori svjetlosti u kući. No nedavno se ipak pojavila Mirekova slamka spasa. Na vrata su mu pokucali iz Crvenog križa. Sredili su da prvi put u životu ima prihod - dobiva 800 pomoći kuna mjesečno.
"I nadamo se da ćemo na nekakav način doći do nekakvog donatora koji bi gospodinu Mireku omogućio kontejner na njegovom zemljištu gdje bi on dostojanstveno živio", rekao nam je ravnatelj Crvenog križa Sisak Igor Čičak.
Na pitanje što bi želio, Mirek skromno odgovara samo tjesteninu i rižu. I baterije za radio koje se brzo potroše. Jer on odavde ne želi. To je njegov dom, kakav takav.
