Rastuća moć Kine najutjecajniji je pokretač geopolitičkih promjena danas, a SAD je - bez obzira na rat u Ukrajini - upravo Kinu identificirao kao svoj najveći izazov.
U lipnju 2022., po prvi put ikada, NATO je uključio Kinu u svoj Strateški koncept i tako signalizirao radikalnu promjenu u izgledima sigurnosti bloka. Ali, postavlja se pitanje, koliko je Kina zapravo moćna?
Kako bi pronašao odgovor na to pitanje, Foreign Policy usporedio je Kinu sa suvremenim SAD-om i Sovjetskim Savezom iz doba Hladnog rata, razmatrajući temu kroz tri koncepta: polaritet, hegemonija i izvorna definicija supersile.
Usporedba otkriva da je SAD pol, regionalni homogen i supersila. Sovjetski Savez bio bi pol i supersila, ali nije imao regionalnu hegemoniju. Kina je pol u sadašnjem bipolarnom američko-kineskom sustavu, ali nije regionalni hegemon i supersila.
Pokazatelji polariteta
Polaritet je broj velikih sila u međunarodnom sustavu. Najčešće ga određuju pokazatelji kao što su: stanovništvo, teritorijalna veličina, bogatstvo resursa, ekonomska sposobnost, vojna snaga, politička stabilnost i političke kompetencije. Pomoću ovih sedam pokazatelja možemo vidjeti da međunarodni sustav sada ima jasnu bipolarnu strukturu moći, s Kinom i SAD-om kao dva pola, slično američko-sovjetskom rivalstvu tijekom Hladnog rata.
Što se ekonomske moći tiče, sadašnji je sustav još savršenije bipolaran nego tijekom Hladnog rata. Agregirano ekonomsko bogatstvo Kine gotovo je jednakim onom Sjedinjenih Država. Sovjetsko gospodarstvo, s druge strane, nikada nije činilo više od 50 posto gospodarstva SAD-a.
S obzirom na vojnu moć, međutim, trenutni međunarodni sustav manje je savršeno bipolaran nego što je bio tijekom Hladnog rata. Između SAD-a i Kine veći je jaz vojne moći nego što je bio između SAD-a i Moskve u vrijeme Hladnog rata. Glavni razlog tome je što Kina troši manji udio BDP-a na obranu nego što je to činio Sovjetski Savez.
Prema teoriji strukturalnog realizma, broj polova u strukturi moći utječe na ponašanje velikih sila i međunarodni poredak na jedinstven način. Očekuje se da će bipolarna struktura moći tjerati dva pola prema intenzivnom, sveobuhvatnom rivalstvu i stvoriti jasan dvoblokovski jaz između dva suparnika i njihovih saveznika - jaz koji se proteže na vojna, ekonomska i druga pitanja. To je bio slučaj tijekom američko-sovjetskog rivalstva, a znakove sličnog razvoja vidimo i danas.
Međutim, sama polarnost nam ne daje potpunu sliku moći Kine. Za razliku od polariteta, koji proizlazi iz moći i veličine, koncepti hegemonije i supersile su geopolitički koncepti koji pružaju dodatne informacije o dosegu i granicama kineskog utjecaja.
Definicija supersile
"Supersila" je koncept koji je skovao američki stručnjak za međunarodne odnose William T. R. Fox u svojoj knjizi "Supersile", objavljenoj 1944. Budući da su SAD i Kina dvije dominantne države u bipolarnoj strukturi moći, uobičajeno je odnositi se na obje zemlje kao velesile. Nepotrebno je reći da samo polovi u međunarodnom sustavu mogu biti supersile — ali biti pol nije jedini uvjet za biti supersila. Ako se ide prema Foxovoj izvornoj definiciji, Kina nije supersila.
Fox je podijelio velike sile u dvije kategorije: supersile i regionalne sile. Prema Foxu, supersile imaju globalni utjecaj i sposobnost da ubace svoje oružane snage u bilo koje veće ratište koje diktira velika strategija. Regionalne sile, s druge strane, mogu uživati formalni i ceremonijalni prestiž statusa velike sile, ali njihov je utjecaj velik samo u jednom poprištu sukoba moći. Fox je naglasio da samo sila s ogromnim teritorijalnim rasponom može biti sila u više od jednog dijela svijeta. Godine 1944. Fox je još uvijek definirao Britaniju kao supersilu zbog njenog Commonwealtha i carstva—i njene sposobnosti da projicira moć na svim glavnim svjetskim pozornicama, uključujući veliki broj kolonijalnih trupa. Ipak, nakon Drugog svjetskog rata postalo je očito da Britanija više nije ni pol ni supersila.
SAD je nedvojbeno supersila, sa svjetskom mrežom savezničkih sporazuma i prekomorskih baza koje mu omogućuju brzo raspoređivanje i premještanje snaga između različitih ratišta. I Sovjetski Savez je bio velesila. Iako Moskva nikada nije uspjela uspostaviti svjetsku mrežu vojnih baza na sličnoj razini kao SAD, njezin položaj u srcu Euroazije omogućio joj je utjecaj na strateškim mjestima u Europi, Bliskom istoku, Južnoj Aziji i Istočnoj Aziji. Pred kraj Hladnog rata, Sovjetski Savez je također imao mornaricu s globalnim dosegom.
Regionalna sila
Kina je, međutim, samo regionalna sila. Posjeduje globalnu gospodarsku moć i utjecaj, ali geografski domet njezine vojske uglavnom je ograničen na azijsku i indo-pacifičku scenu. Sa svojeg položaja u istočnoazijskom rubu, Kina ima ograničeniji geografski doseg na euroazijskom kontinentu nego što je to imao Sovjetski Savez iz doba Hladnog rata – i manji pristup otvorenom moru od SAD-a ili Sovjetskog Saveza.
Blagoslovljeni geografski položaj SAD-a daje mu izravan i neometan pristup Atlantskom, Tihom i Arktičkom oceanu. Iako je pristup Sovjetskog Saveza otvorenom moru bio ograničeniji od pristupa SAD-a, ipak je imao izravan pristup iz svoje domovine Tihom i Arktičkom oceanu, kao i gotovo, ali ne baš, izravan pristup Atlantskom oceanu.
Kina graniči samo s Tihim oceanom - i uglavnom je okružena velikim otočnim lancima koje ne kontrolira. Naravno, kineske nuklearne, svemirske i kibernetičke sposobnosti imaju svjetski doseg. Kina modernizira i proširuje svoje nuklearne snage, kao i svoje platforme za isporuku nuklearnog oružja. S gotovo 600 satelita u orbiti — od kojih su 229 sateliti za obavještavanje, nadzor i izviđanje — Kina ima drugu najveću svjetsku flotu satelita nakon SAD-a. Kineske cyber sposobnosti mogu izazvati pustoš u svakom kutku svijeta.
Unatoč tome, geografski doseg ovih tehnologija nije dovoljan da snažno utječu na strateška područja izvan Azije. Čak i u doba svemira i kibernetičkog ratovanja, prisilna diplomacija je učinkovitija kada se trupe mogu fizički rasporediti na granici ili uz obalu. Drugim riječima, geografski položaj čini Kinu još ovisnijom od SAD-a i bivšeg Sovjetskog Saveza o prekomorskim bazama i voljnim saveznicima da premjeste svoje oružane snage izvan matične regije. A Kina nema gotovo ništa od toga odnosno, ima samo jednu bazu u inozemstvu - svoju pomorsku bazu u Djiboutiju s 400 kineskih marinaca. Dok američka mornarica svakodnevno plovi svjetskim oceanima, kineska mornarica samo povremeno provodi misije pomorske diplomacije izvan Indo-Pacifika.
Regionalna hegemonija
Regionalna hegemonija je dominacija jedne države nad drugim državama u geografskoj regiji, u smislu vojne i ekonomske moći. SAD je regionalni hegemon na zapadnoj hemisferi jer nijedna druga država u toj regiji nije u poziciji osporiti njihovu dominaciju. Dominacija u matičnoj regiji omogućuje SAD-u da posveti više resursa drugim zemljopisnim regijama umjesto da mora osigurati vlastite. Nasuprot tome, Sovjetski Savez nikada nije bio regionalni hegemon, a to nije ni Kina danas.
Glavna svrha balansiranja velikih sila uvijek je bila da se država suprotstavi usponu hegemona koji može ugroziti njezin opstanak. Od ranog 19. stoljeća, SAD se neprestano bavio sprječavanjem uspona europskih i istočnoazijskih hegemona u širenju na zapadnu hemisferu. Kako bi spriječio sovjetsku hegemoniju u Euroaziji tijekom Hladnog rata, SAD je obuzdao sovjetske interese i utjecaj diljem euroazijskog ruba, uključujući Europu, Bliski istok, južnu i istočnu Aziju. Ova politika ne samo da je spriječila sovjetsku hegemoniju u vlastitoj regiji, već je Sovjetima ograničila manevarski prostor.
Kina se sada suočava sa sličnom situacijom. Kako bi spriječio kinesku hegemoniju u istočnoj Aziji, SAD će vjerojatno zadržati jaku prednju poziciju u regiji. Indo-pacifičke države sada jačaju svoju sigurnosnu suradnju s Washingtonom. Australija, Indija i Japan surađuju s SAD-im u Kvadrilateralnom sigurnosnom dijalogu, dok su Australija, Japan, Novi Zeland i Južna Koreja pojačale svoj dijalog s NATO-om.
Tri ključna zaključka
Svaki od ova tri koncepta - polaritet, supersila i regionalna hegemonija - pruža uvid u jedinstvene i važne karakteristike Kine i međunarodnog sustava. Gledajući zajedno, oni daju bitno sveobuhvatniju sliku trenutnog položaja moći Kine. Iz toga se mogu izvući tri zaključka: Unatoč impresivnom usponu Kine i posljedičnim promjenama u međunarodnom sustavu i globalnoj ravnoteži snaga, Kina još nije supersila te uvelike ostaje regionalna sila. SAD i saveznici nastojat će spriječiti Kinu da stekne regionalnu hegemoniju. Ako Kina odluči da nije zadovoljna time što je regionalna sila i želi postati supersila u pravom smislu riječi, morat će preskočiti geopolitička ograničenja svoje matične regije.
Geopolitički položaj Kine, uključujući nedostatak statusa prave supersile, ima dvije glavne strateške implikacije. Prvo, u kratkoročnoj do srednjoročnoj perspektivi, rivalstvo SAD-a i Kine bit će regionalno - ograničeno na Aziju i Indo-Pacifik - i pretežno pomorsko natjecanje. Ograničenje američko-kineskog rivalstva na ta područja bit će izazov za transatlantske odnose na dosad neviđene načine, dok pomorski element ukazuje na dinamično i potencijalno nestabilno rivalstvo. Druga i dugoročnija strateška implikacija tiče se bilo kakvih pokušaja Kine da preskoči geopolitička ograničenja svoje matične regije. Način na koji Kina to radi i napori SAD-a da to spriječe definirat će njihovo suparništvo.
