"Sjeverna Koreja vjerojatno je osigurala kapacitete za upravljanje interkontinentalnim balističkim projektilima i vjerojatno će lansirati špijunski satelit, kako je prethodno već najavila…"
"Sjeverna Koreja je u ponedjeljak u more uz obalu Japana ispalila balističke projektile…"
"Sjeverna Koreja najavila je početkom veljače da će proširiti i intenzivirati vojne vježbe kako bi osigurala spremnost za rat…"
Bio bi to sažetak Kimovih aktivnosti samo od početka ove godine i nastavak 'plodonosne' 2022. u kojoj je Sjeverna Koreja donijela donijela program nuklearnog oružja te izvela rekordnih stotinjak testiranja projektila, između ostalog i testiranje oružja izvanrednog dometa i moći.
Doduše, to je scenarij na koji gotovo da nitko više ne trza.
Činjenica je da Sjeverna Koreja ima nuklearno oružje i sposobnost lansiranja nuklearnih projektila kratkog, srednjeg i velikog dometa, vjerojatno uključujući i one projektile koji mogu dosegnuti SAD. Činjenica je i da su diplomatski napori, kada je Sjeverna Koreja u pitanju, naprosto - beskorisni.
Već i ta dva razloga dovoljna su da tjeraju strah u kosti.
Na kraju krajeva, ako nam nije svejedno kada Vladimir Putin poručuje da 'ne blefira' i da se neće libiti posegnuti za nuklearnim oružjem u slučaju ugroze ruske egzistencije, zbog čega bi nam trebalo biti svejedno kada Kimova sestra prijeti da će Pacifik postati 'streljana' ako SAD i Južna Koreja nastave zajedničke vojne vježbe?
Pas koji laje ne grize?
Vrijedi li za Sjevernu Koreju ona da 'pas koji laje ne grize'? Osjećamo li intuitivno da, za razliku od Putina, Kim - blefira? Ili se naprosto radi o tome da Putina možemo zamisliti kao realnu prijetnju cijelome svijetu dok je Kimova fiksacija na vojno nadmoćni SAD dovoljno nerazumna da je možemo s lakoćom odbaciti?
Prvu hidrogensku bombu Kimov je tim znanstvenika testirao još u siječnju 2016. Godinu dana kasnije, izvedeno je uspješno testiranje interkontinentalnog balističkog projektila koji, u teoriji, može dosegnuti američko kopno. Međutim, 'sjevernokorejski slučaj' daleko je složeniji od Kimova upiranja prstom u SAD, kaže Zvonimir Stopić, profesor Sveučilišta Capital Normal u Pekingu i suradnik ZŠEM-a, izvrsno upućen u ovu problematiku.
"Međunarodni kontekst unutar kojeg se zbivaju testiranja, izrazito je složen. U njega su direktno ili indirektno uključene sve zemlje regije, u kojoj živi više od polovine populacije svijeta, dok je sam problem povezan s nizom međunarodnih čimbenika koje često nije posve lako u prvi mah osvijestiti", kaže Stopić te napominje da vojna intervencija, koliko god se možda činila logičnom, nije dobro rješenje.
Naime, aktivnosti Sjeverne Koreje odvijaju se u izrazito složenom regionalnom, pa i međunarodnom okruženju, a zbivanja unatrag godinu dana tek su komadić mozaika nagomilanih problema, od kojih neki datiraju još iz doba Korejskog rata.
Konačan povijesni okršaj imperijalizma i komunizma
"Ideološke premise djelovanja Radničke partije Koreje (RPK) sistematski se lašte i utkaju u društvenu svijest sjevernokorejskog naroda još od vremena kada je Kim Il-sung, prevarivši Staljina i Mao Zedonga obećanjima o 'brzom oslobođenju' korejskog poluotoka, dobio po nosu od snaga UN-a predvođenih SAD-om i umalo izazvao globalni nuklearni sukob", kaže Stopić.
"Korejski rat, koji je privremeno zaustavljen dogovorom vojnih lica u Panmunjomu, ali ne i dovršen političkim pregovorima među zemljama sudionicama, i dalje tehnički traje, te se RPK nakon srpnja 1953. nastavlja vojno i ideološki pripremati za novi pokušaj oslobođenja korejskog naroda od ralja imperijalizma, jednom kada se za isti ostvare povoljne prilike. No, novo zeleno svjetlo od Kineza i Sovjeta nikada nije stiglo", dodaje.
Hladni rat odvukao je pažnju s glavnih potencijalnih saveznika Pjongjanga. Poraz komunizma odgodio je pak okršaj s imperijalizmom i oslobođenje Sjeverne Koreje - do danas. Od Korejskog rata naovamo, ni jedan sjevernokorejski vođa - Kim Il-sung, Kim Jong-il i Kim Jong-un - nije bio zainteresiran za dugoročne pregovore, a treba reći da ni SAD nije pokazivao volju sistemski rješavati problem Koreje. S druge strane, južnokorejski lideri - posebno Syngman Rhee i Park Chung-hee, koji po brutalnosti svojih režima nisu puno zaostajali za Sjevernom Korejom - također nisu bili od pomoći.
"Unatoč tome što je u devedesetima bilo naznaka da bi ovi ideološki neprijatelji mogli pronaći nekakav zajednički rječnik, Sjeverna Koreja i SAD, ostali su zaključani u ovom sukobu koji su do danas, korak po korak, razvili do nuklearne razine", kaže Stopić. Međutim, dodaje, bilo bi jednostavno promatrati problem samo u vakuumu američke i sjevernokorejske perspektive Korejskog rata i međusobnih prijetnji između Kima Jong-una i Donalda Trumpa.
Uostalom, da se Trumpa pita, cijela priča odavno je mogla biti brzopotezno završena.
"Vojna moć konvencionalnih snaga SAD-a preveliki je zalogaj za Sjevernu Koreju, svima je to jasno. SAD se same intervencije ne pribojava, dapače mnogi krugovi, javni, vojni i politički, dugo se zalažu upravo za takvo rješenje. Ipak, unatoč njegovoj jednostavnosti i banalnosti, ono, svaki puta kada ga ozbiljnost situacije uvede u raspravu, bude stavljeno na stranu u korist nekakvih mirnijih rješenja", kaže Stopić.
Kim Jong-un
Razlozi inzistiranja na mirnom rješenju
Nakon izravnih prijetnji nuklearnim napadom SAD-u, postavljanja proturaketnog štita THAAD u Južnoj Koreji, pokazivanja mišića Južnoj Koreji i Japanu, UN je Sjevernoj Koreji napokon uveo sankcije, najprije 2016. te dodatno godinu dana kasnije. Međutim, glavni razlog zbog kojega se uopće pribjeglo odgodi vojnog rješenja nije nedostatak motivacije od strane SAD-a već - Kina.
Kina je važan igrač na međunarodnoj šahovskoj ploči pa tako i onoj regionalnoj. Njezin nagli ekonomski, politički i vojni rast u posljednja dva desetljeća promijenio je odnos sila u regiji i svijetu. U kineske interese ne spadaju vojni manevri u susjedstvu i remećenje stabilnosti u regiji. Upravo suprotno, potreban joj je mir kako bi očuvala svoja postignuća i nastavila s rastom. Veća prisutnost SAD-a koji je - zahvaljujući Drugom svjetskom ratu, ratu s Japanom, Komunističkom partijom Kine, Sjevernom Korejom, Sjevernim Vijetnamom i Viet Kongom, Laosom, Kambodžom te pokušajem stvaranja SEATO pakta protiv Kine - već do lakta upleten u zbivanja na Dalekom istoku, posljednja je stvar koja Kini treba.
"Novi rat u Koreji pružio bi Amerikancima razlog da povećaju svoje vojno prisustvo u regiji, što za Kinu izravno znači novo kompliciranje oko Tajvana, rivaliteta s Japanom, kao i njenih pretenzija u Južnom kineskom moru. S druge strane, vrlo je vjerojatno da bi u izravnom sukobu sa SAD-om, Sjeverna Koreja bila poražena, što samo po sebi nosi nove probleme. Ako Kina ne bi intervenirala, to najprije znači da bi se ujedinjenje Koreje odvilo pod palicom Južne Koreje, te SAD-a i Japana, koji bi čitavu stvar morali vojno i financijski podržati, čisto zbog toga što Južna Koreja integracijske procese ne bi mogla izvesti sama", pojašnjava Stopić te dodaje kako 'mala nezgoda' takvog rješenja leži u tome što bi okončanje Korejskog rata velikom pobjedom imperijalista istovremeno bilo de facto poraz Kine.
"To bi također značilo da bi američki utjecaj, možebitno i vojska, doprli do same kineske granice, što je, ako se prisjetimo, bio prvobitni okidač Mao Zedongu da u listopadu 1950. pošalje (ukupno tijekom rata) preko dva i pol milijuna kineskih volontera u pomoć tada već poraženom Kimu Il-sungu", podsjeća Stopić.
Čak i mimo toga, humanitarne posljedice bilo kakve vojne intervencije u Sjevernoj Koreji za zemlju bi bile strašne. Potpuni slom ionako slabe ekonomije doveo bi do masovne gladi te izbjegličkog vala milijuna ljudi - najvjerojatnije prema Kini.
"Uspješna vojna intervencija u Sjevernoj Koreji bez kineske intervencije značila bi: povećanje vojne, političke i ekonomske moći kineskih regionalnih i globalnih rivala na njenoj granici, poraz Kine u Korejskom ratu, destabilizaciju složenih regionalnih odnosa, kao i to da Kina mora apsorbirati ono najgore što rat obično ostavi za sobom, izmučene ljude", kaže Stopić.
Neposlušno dijete Dalekog istoka
Kineska intervencija pak, bila bi jednako kobna. Kina bi se, pojašnjava Stopić, postavila u tom slučaju kao zaštitnik režima koji joj - unatoč podudarnostima u ideloškim razmišljanjima - kontinuirano stvarao ozbiljne probleme. To bi otvorilo mogućnost sukoba Kine sa SAD-om i Južnom Korejom.
U scenariju prema kojem se Kina pak svrstava na stranu onih koji ruše sjevernokorejski režim, na leđa te zemlje ne bi pao samo teret sjevernokorejskih izbjeglica već teret čitave siromašne zemlje. Istovremeno, taj scenarij ne bi riješio niti jedan postojeći problem niti bi pridonio ujedinjenju Koreja.
Uostalom, Kina svoju vanjsku politiku ne temelji na uporabi vojne sile ili miješanju u unutarnje politike drugih zemalja, što je dosljedno pokazala i u slučaju rata u Ukrajini, unatoč zadržavanju bliskih odnosa s Rusijom. Bilo kakve aktivnosti na tom tragu bile bi svojevrsni presedan u kineskom vanjsko-političkom djelovanju.
Kimov režim, naravno, vrlo lukavo iskorištava tu kinesku realnost - dok naizmjence ispaljuje projektile i prijetnje, čini se da ga nimalo ne brine kako to utječe na interese susjeda, giganta zahvaljujući kojem Sjeverna Koreja do danas može izvoditi 'nepodopštine' zbog kojih bi, primjerice, Iran odavno platio visoku cijenu.
Analitičarima je, kaže Stopić, jasno da su potezi Kima Jong-una daleko od nasumičnih iskaza ludosti i neopreznosti.
"Režim koji su mu u nasljeđe ostavili njegovi prethodnici nije nimalo lako balansirati, niti se treba zavaravati time da ga baš svi u Sjevernoj Koreji žele na toj poziciji. Intrige, naručena ubojstva, špijunski incidenti i okršaji, partijske čistke kojima su ispunjena i bliža i daljnja prošlost Sjeverne Koreje ukazuju nam na to. Baš kao što ga eliminirati može američki napad izvana, njegov vlastiti sustav progutati ga može iznutra, što za samu Sjevernu Koreju i regiju opet može značiti svašta", kaže Stopić.
A s ciljem da se izbjegne svašta, tolerira se svašta, pa tako i usavršavanje sjevernokorejskih projektila i nuklearnih glava.
Kim Jong Un
Naprosto nerješivo
Iako Kimove prijetnje nisu nimalo bezazlene, proturaketni sustavi SAD-a još uvijek pružaju dovoljnu zaštitu. U regiji, međutim, stvari su bitno drugačije.
"U novom ratu u Koreji najviše bi nastradao narod Sjeverne Koreje, gotovo zasigurno Seoul, koji se s razlogom nalazi u dometu Kimove artiljerije, te Kina koju bi rat na više načina hendikepirao. SAD bi, s druge strane, s tim ratom dobio pozivnicu za ponovni ulazak u regiju, čime bi mu se otvorile mnoge mogućnosti za usporavanje ili destabiliziranja razvoja Kine, zemlje koja će mu se u sljedećih tridesetak godina, ako se nastavi razvijati u ovom ritmu, u ukupnim ekonomskim mogućnostima i vojnoj snazi približiti ili čak ga i prestići", kaže Stopić.
Ukratko, problem Sjeverne Koreje je nerješiv. Zadnje što ionako nestabilnoj regiji treba su lokalni sukobi, humanitarne katastrofe, ekonomske krize i destabiliziranje međunarodnog poretka. Jedini način da se situacija mirno razriješi, zaključuje Stopić, jest da Kim Jong-un pronađe način kako reprogramirati ideološki sustav u kojem je zarobljen i otvori nove diplomatske opcije.
Međutim, koliko je taj scenarij realan?
