Datum 13. lipnja 2000. jedan je od onih datuma koji ulijevaju nadu da ratovi, podjele i mržnja uvijek i svuda imaju alternativu. Toga dana nakon pola stoljeća gledanja s dovoljne udaljenosti, uglavnom preko nišana, vođe Sjeverne i Južne Koreje odlučile su sjesti za isti stol i razgovarati o postojećim problemima.
Tog 13. lipnja u 8 sati i 45 minuta južnokorejski predsjednik Kim Dae Jung sletio je u sjevernokorejsku prijestolnicu Pyongyang gdje ga je već u zračnoj luci dočekao domaćin Kim Jong Il. Osim imena i jezika kojim su govorili sve ostalo činilo je dvojicu Kimova potpuno različitim osobama. Jedan je bio demokratski izabrani vođa jedne od ekonomski najnaprednijih svjetskih zemalja, dok je drugi bio diktator jedne od najizoliranijih i najsiromašnijih zemalja u svijetu. I ono što je najvažnije, njihove dvije zemlje bile su u tom trenutku tehnički još uvijek u ratu jer vojni sukob započet 1950. nije 1953. završen mirom nego tek primirjem.
U trenutku sastanka dvojice predsjednika korejski poluotok već je više od pola stoljeća bio podijeljen između dviju država koje su se nalazile sjeverno, odnosno južno od 38. paralele. Ta podjela bila je posljedica Drugog svjetskog rata i geopolitičkih promjena koje je nosio Hladni rat.
Početak rata 1950. godine
Nakon kapitulacije Japana u ljeto 1945. ključnu riječ na poluotoku počinju igrati Sovjetski Savez i Sjedinjene Američke Države. Tako je 1948. sjeverno od 38. paralele nastala Demokratska Republika Koreja koju je podupirao Sovjetski Savez, a južno od 38. paralele Republika Koreja koju je podupirao SAD. A onda je 1950. Sjeverna Koreja napala Južnu što je označilo početak Korejskog rata koji će trajati sljedeće tri godine.
Rat je završen potpisivanjem dokumenta o primirju, ali ne i mirovnim ugovorom. U Sjevernoj Koreji odmah je uspostavljen nedemokratski režim s diktatorskim ovlastima jednog čovjeka – Kim Il-sunga. Nakon smrti Kima Il-sunga 1994. će naslijediti sin Kim Jong-il, a ovoga nakon smrti 2011. njegov sin Kim Jong-un.
U sljedeća tri desetljeća nakon rata niti Južna Koreja nije uspijevala uspostaviti stabilnu demokraciju. Vlasti su se izmjenjivale vojnim udarima, a političari u Seoulu zemljom su, kao i oni u Pjongjangu, također vladali diktatorski. Razlika je bila jedino u tome što Južna Koreja od 1970-ih, uz pomoć SAD-a, počinje doživljavati ekonomski procvat.
Tranzicija iz autokracije u demokraciju dogodit će se tek izborom Kim Dae-junga za predsjednika Južne Koreje 1997. Osim niza promjena na unutrašnjopolitičkom planu on unosi radikalne promjene i u vanjsku politiku. To se prije svega odnosilo na pokušaj smirivanja napetosti i uspostavu različitih oblika suradnje između dviju Koreja. Zbog zatopljenja međudržavnih odnosa koji su desetljećima bili više nego hladni ova Kimova strategija dobit će i ime „sunčana politika“.
Mir još nije potpisan
Jedna od direktnih posljedica „sunčane politike“ bio je i susret sjevernokorejskog i južnokorejskog Kima u Pyongyangu 13. lipnja 2000. Uslijedili su brojni susreti ministara i gospodarstvenika s jedne i s druge strane 38. paralele, a po prvi put su priliku da se susretnu dobili i članovi razdvojenih obitelji koji se desetljećima nisu vidjeli.
Tri mjeseca nakon sastanka u Pjongjangu olimpijski timovi Sjeverne i Južne Koreje pod improviziranom zastavom ujedinjene Koreje, zajedno su prodefilirali na svečanosti otvaranja Ljetnih olimpijskih igara u Sydneyju.
Zbog svoje „sunčane politike“ posvećene mirotvorstvu, suživotu i suradnji, azijski Nelson Mandela kako nazivaju Kima Dae-junga, dobio je 2000. Nobelovu nagradu za mir. Nažalost, mir između dviju Koreja, unatoč pomacima u međusobnim odnosima, još uvijek nije potpisan.
Sve nastavke serijala XX. stoljeće by Hrvoje Klasić pogledajte OVDJE.
