Xi Jinping, glavni tajnik Komunističke partije Kine (KPK), ostvario je apsolutnu pobjedu na 20. stranačkom kongresu sredinom listopada. Ne samo da je očekivano osigurao treći petogodišnji mandat bez presedana, nego je uspio popuniti i Politbiro sebi lojalnim članovima.
Ispoljavajući sirovu političku moć, natjerao je u mirovinu dvojicu glavnih suparnika, premijera Li Keqianga i člana Stalnog odbora Politbiroa Wanga Yanga, iako su obojica bili ispod neformalne dobi za umirovljenje od 68 godina. Mlada zvijezda u usponu, Hu Chunhua, dosadašnji član Politbiroa i štićenik bivšeg partijskog šefa Hu Jintaoa, bez ceremonije je izbačen iz tog tijela u posljednjem trenutku, piše Foreign Affairs.
Slijedi razdoblje brutalnog rivalstva
No daleko od toga da sve to Xiju jamči još jedno desetljeće uspjeha. Njegov će trijumf vjerojatno otvoriti razdoblje političkog rivalstva među lojalistima koji žele steći njegovu naklonosti i bolje startne pozicije u neizbježnoj borbi za nasljeđe. Ni Xijeva politička dominacija neće jamčiti uspjeh politika koje su hitno potrebne da se zadovolje potrebe stanovništva, kao ni uspjeh u strateškom natjecanju s SAD-om. Xi je nagomilao moć prisile koja ga može učiniti gotovo neranjivim unutar režima, ali ta je moć ograničene upotrebe kada se govori o ponovnom poticanju gospodarskog rasta, promicanju tehnološke samodostatnosti i rješavanju prijeteće demografske katastrofe.
Na neke intrigantne načine, ishod 20. stranačkog kongresa podsjeća na 9. stranački kongres održan u travnju 1969. godine. Tada je Mao Zedong, dominantni vođa KPK, dosegao vrhunac svoje moći. Baš kao što će Xi učiniti pet desetljeća kasnije, Mao je tada iskoristio stranački kongres da napuni Politbiro i njegov Stalni odbor lojalistima. Ali Maova dominacija učinila je stranku manje stabilnom, jer se pojavilo brutalno rivalstvo među njegovim sljedbenicima koji su formirali frakcije. Konačni rezultat toga bio je katastrofalan: razorena stranka, traumatizirana zemlja i osiromašeno društvo. Unutar tri godine nakon Maove smrti 1976. njegova ostavština ležala je u ruševinama, njegov bivši suparnik je vodio stranku, a KPK je prihvatila tržišne reforme za koje Mao nije htio ni čuti.
Mao se od toga nikad nije oporavio
Stvari su se za Maoa počele raspadati ubrzo nakon kongresa 1969. godine. U roku od godinu dana, dvije skupine koje su mu pomogle da pokrene Kulturnu revoluciju 1966. godine – vojska, koju je vodio ministar obrane Lin Biao, i ''Banda četvorice'', skupina stranačkih propagandista na čelu s Maovom suprugom, Jiang Qing. Te dvije supine vodile su žestoku borbu za nasljeđe ostarjelog diktatora. Iako je Mao proglasio Lina za svoga nasljednika, postajao je sve paranoičniji zbog njegove moći i odlučio je stati na stranu Bande četvorice kako bi smanjio Linovu frakciju.
Maovo političko manevriranje imalo je spektakularne rezultate u rujnu 1971., kada se zrakoplov u kojem su bili Lin i njegova obitelj, navodno pokušavajući pobjeći u Sovjetski Savez nakon neuspjelog pokušaja atentata na Maa, srušio i izgorio u Mongoliji. Prema riječima Maovog osobnog liječnika, zdravlje 77-godišnjeg diktatora otada se naglo pogoršalo. Politički, Mao se nikad nije oporavio jer nije mogao objasniti stranci kako je za nasljednika odabrao toliko opakog čovjeka, niti pronaći drugog prihvatljivog kandidata koji bi ga naslijedio. Godine 1974. morao je vratiti Denga Xiaopinga, kojeg je ismijavao kao "kapitalističkog putnika" i izbacio iz stranke 1966., da vodi vladu, utirući put Dengu da osmisli svoj politički povratak i tri godine kasnije razori Maovu ideju.
Xi nema plan o svome nasljedniku
Xija bi mogle čekati slične opasnosti. Tijekom posljednjeg desetljeća sustavno je promicao bliske suradnike koji su s njim surađivali dok je bio na visokim regionalnim stranačkim dužnostima u Fujianu, Zhejiangu i Šangaju, kao i dužnosnike iz pokrajine svojih predaka Shaanxi, gdje je proveo više od četiri godine kao "mladi kadar" poslan iz centrale. Od šest ostalih članova Stalnog odbora Politbiroa, Li Qiang (drugorangirani čelnik i imenovani premijer) tri godine je bio Xijev šef stožera u Zhejiangu, od 2004. do 2007. godine. Cai Qi, po rangu peti član Politbiroa, radio je pod Xijem u Fujianu i Zhejiangu. Ding Xuexiang, predviđen za izvršnog potpredsjednika vlade, kratko je radio pod Xijem u Šangaju 2007. godine i bio njegov šef kabineta proteklih deset godina.
Iz Xijeve perspektive, savršeno je logično da sada nema plana nasljeđivanja. Imenovanje nasljednika na 20. kongresu gotovo bi ga sigurno učinilo slabijim, a ono što čini kratkoročno moglo bi ga skupo koštati. Niz čimbenika učinit će nepostojanje plana nasljeđivanja još rizičnijim. Iako Xijevi lojalisti duguju svoje položaje njemu, čini se da međuosbno nemaju dubokih veza jer im se karijerni putevi nisu preklapal. U hobbesovskom svijetu elitne politike u Kini, višim je dužnosnicima praktički nemoguće razviti duboke međuljudske odnose ako nisu radili zajedno dulje vrijeme. Činjenica da Xi radije promiče svoje bivše mlađe kolege svjedoči o kritičnoj važnosti povjerenja koje se gaji kroz izravne osobne interakcije.
Rivalstvo ih čini ovisnima, a to je rizično
Štoviše, Xijevi pomoćnici moći će formirati vlastite frakcije. S iznimkom Wanga Huninga, bivšeg akademika koji je bio glavni ideolog stranke gotovo tri desetljeća, svi ostali Xijevi lojalisti u Stalnom vijeću Politbiroa imaju vlastite mreže pristaša koje su godinama gradili kao lokalni stranački šefovi. Da bi proširili svoju bazu moći, pristaše tih čelnika moraju nastaviti napredovati u karijeri, a njihov uspjeh u jačanju tih mreža ovisi o Xijevoj podršci. U borbi za njegovu naklonost gotovo je sigurno da će se svi međusobno natjecati, ako ne i sukobljavati. U međuvremenu, delegiranje ovlasti neće biti lako jer je proces donošenja odluka pod Xijem postao visokocentraliziran. Delegiranje se može zamijeniti s favoriziranjem.
Takvo frakcijsko natjecanje može ići u Xijevu korist jer on tada može usmjeravati sukobe jednih protiv drugih. Xi ima koristi od tenzija među svojim sljedbenicima. Njihovo ih rivalstvo čini ovisnima o njemu u smislu sigurnosti. Međutim, otvoreni sukob između frakcija prisilio bi Xija da bira strane. To bi moglo dovesti do još gorih posljedica. Frakcijski obračuni u posljednjim godinama Maove vlasti doveli su do iscrpljujuće političke disfunkcije koja je kulminirala nadmetanjem doslovno na život ili smrt, a koje je riješeno pučem uz podršku vojske. U ovom trenutku, čini se da će ključni test za Xija biti da održi novu unutarpartijsku koaliciju na okupu i izbjegne opake borbe među svojim lojalistima.
Što si moćniji, to se osjećaš nesigurnijim
Foreign Affairs usto piše kako će Xijeva moć stvoriti i druge probleme. Kao i svi moćnici, on će uskoro osjetiti okus onoga što je psiholog Dacher Keltner nazvao "paradoksom moći". Jedna manifestacija ovog paradoksa je obrnuti odnos između količine moći koju je sakupio i njegovog osjećaja sigurnosti: što više moći dobiva, osjeća se manje sigurnim. U autokratskim režimima moćnik obično stječe moć uništavajući suparnike, čime neizbježno stvara smrtne neprijatelje. Snažan čovjek nema institucionalnu zaštitu: autokratske vladare obično uklanjaju s vlasti režimski insajderi, a ne redovne političke procedure.
Iako nema znakova da će se suparničke elite uskoro urotiti protiv Xija, malo je vjerojatno da će njegova golema moć ublažiti njegov strah od dvorskih spletki, stvarnih ili izmišljenih. Takva nesigurnost mogla bi dovesti do žestokog sukoba u vrhu stranke. U svojim poznim godinama, neizlječivo paranoični Mao uklonio je Lina i Denga te pokrenuo kampanju za diskreditaciju Zhou Enlaija, možda i najpokornijeg svoga sljedbenika. Očito se bojao da Zhou dobiva previše moći nakon Linova pada.
Xi je popularan, ali nije karizmatičan
Moć je uvijek ograničena. U oligarhijskoj autokraciji, rijetko seže izvan unutarnjeg kruga vladajućih elita. U kineskom slučaju to vjerojatno znači do članova Središnjeg odbora (205 redovitih i 171 zamjenika). Kako bi motivirao i inspirirao one izvan ovog kruga, Xi će se morati osloniti na druge alate, kao što su ideološka privlačnost i osobna karizma (Mao je oboje posjedovao u izobilju) ili delegiranje ovlasti na sposobne podređene kadrove.
Unatoč golemim ulaganjima stranke u oživljavanje ortodoksne komunističke ideologije posljednjih godina, takvo je razmišljanje izgubilo svoju privlačnost. Iako je Xi možda popularan među običnim građanima, on nije ni približno karizmatičan vođa kao što je bio Mao. Jedina alternativa koju je Xi pronašao ideologiji i karizmi jest nacionalizam. Ali rezultati kineskog nacionalizma, kao motivirajućeg alata, nisu obećavajući. Čini se da je time posljednjih godina postignuto malo toga osim raspirivanja ksenofobije.
Frakcije će se kad-tad oteti kontroli
Xi će sve više osjećati ograničenu korist svoje moći. Vrsta moći koju je stekao na 20. kongresu može biti ključna za odlučivanje o sastavu elita na vrhu i za odvraćanje izazova njegovom autoritetu. Ali takva moć je od male koristi u provedbi politika koje su mu drage srcu, kao što je egalitarni projekt "zajedničkog prosperiteta", tehnološka samodostatnost, veća ekonomska sigurnost i održivi rast. Ostvarenje ovih ciljeva zahtijeva suradnju goleme partijske birokracije i, što je još važnije, stotine milijuna radnika, poduzetnika i profesionalaca motiviranih vlastitim interesom, a ne lojalnošću čovjeku na vrhu vlasti. U praktičnom smislu, ova manifestacija paradoksa moći vjerojatno će osujetiti Xijev ambiciozni plan usmjeren na sigurnost.
Moćni ljudi koji ne mogu postići impresivne rezultate moraju biti posebno pažljivi prema frakcijama i njihovim borbama za nasljedstvo. Mao nije uspio spriječiti oboje. Njegova nesposobnost da održi svoju koaliciju na okupu nakon 1969. izbacila je iz tračnica njegove planove o nasljeđivanju i umro je bez pravog nasljednika. Deng se također nije mogao pohvaliti da je u tome uspio, ali je bio mnogo bolji od Maoa. Nakon što je 1980-ih uklonio dvojicu liberalnih vođa, uspio je spasiti svoju ostavštinu odabravši dva oprezna tehnokrata — prvo Jianga Zemina, a zatim Hu Jintaoa — za čelno mjesto u stranci. Oni su u iduća dva desetljeća nastavili Dengov projekt “reformi i otvaranja”, iako neujednačenim tempom, sve dok Xi nije došao na vlast.
Pobjeda koja ne jamči buduće pobjede
Kao oduševljeni proučavatelj povijesti, Xi bi morao biti svjestan Maovih neuspjeha nakon što je dosegao vrhunac moći 1969. kao i Dengovog uspjeha unatoč tomu što je 1980-ih morao dijeliti vlast s kolegama revolucionarima. Teško je reći koje bi lekcije Xi mogao izvući iz ova dva suprotna primjera ali bi trebao imati na umu da politička nadmoć može biti prokletstvo prerušeno u blagoslov. Nekontrolirana moć mogla bi izazvati međusobne sukobe i spriječiti učinkovito upravljanje.
Dakle, za Xija pobjeda na 20. stranačkom kongresu ni na koji način ne jamči njegove buduće pobjede. Trebao bi se osvrnuti na Maove neuspjehe u kasnim godinama njegove vladavine kako bi bio siguran da mu ne sliči i da može izbjeći greške koje je ovaj napravio.
