Arapsko proljeće proširilo se preko Bliskog Istoka sve do sjevernog dijela afričkog kontinenta. Brojnim narodima, milijunima ljudi, bilo je dosta očaja i represije, a posljedica velikih pobuna u samom početku bila je nezamisliva i brojni skeptici smijali su se prosvjedima na ulicama tvrdeći da će ljudima sve dosaditi nakon što se malo 'ispušu'. No, smiješak skeptika i diktatora hlapio je iznad obespravljenih i ugnjetavanih glava željnih promjena.
Mladić Mohamed Buazizi, koji se u prosincu 2010. godine polio benzinom i zapalio ispred ureda guvernera svoje pokrajine u Tunisu, pokrenuo je požar nezadovoljstva koji se širio od grada do grada, da bi na kraju zahvatio nekoliko država, a jačina vatre topila je 'čelične šake' koje su ranije drobile svaki znak nezadovoljstva. Tako je ista vatra koja je ugasila Buazizijev život zapalila baklju hrabrosti u srcima mnogih i promijenila je sliku svijeta zauvijek.
Prosvjedi u nekoliko zemalja ujedno su demonstrirali i kolika je moć interneta i društvenih mreža.
Rušenje prve domino pločice
Zine El Abidine Ben Ali na vlasti je u Tunisu bio od 1987. godine. U početku je bio omiljen zbog toga što je Tunisu osigurao stabilnost i ekonomski prosperitet, te je narodu obećavao demokratski razvoj društva. No, nekoliko godina kasnije promijenio je zakon kako bi na neodređeno mogao ostati na vlasti, a u konačnici ga je 'glave' došla upravo činjenica da je totalno suzbijao sve oblike političkih sloboda, a zemlju je poharala i velika nezaposlenost. Nakon što je podcijenio prosvjednički tsunami na ulicama, koji je rastao iz dana u dan, pobjegao je iz Tunisa u siječnju 2011.
U početku je za prosvjede krivio ekstremističke skupine, a broj ubijenih prosvjednika samo se gomilao. Kasnije je promijenio taktiku te se ispričao zbog stradalih prosvjednika, najavio je slobodu medijima i obećao da se neće natjecati na izborima 2014. godine. No, već sljedeći dan nakon tih obećanja novi val prosvjeda protutnjao je Tunisom i Ben Ali pobjegao je iz zemlje.
U ljeto 2011. godine on i njegova žena proglašeni su krivima i osuđeni na 35 godina zatvora zbog pronevjere javnih sredstava. Trenutno se skrivaju u Saudijskoj Arabiji.
arti-201101260480006 arti-201101180362006 arti-201101140643006
Vatra prosvjeda progutala je i najmoćnijeg političara u Africi
Uvidjevši da što su uspjeli Tunižani, u siječnju 2011. godine na ulice Kaira izlaze i Egipćani te traže smjenu vladara Hosnija Mubaraka. Baš kao i njegov tuniški kolega, Mubarak u početku radi veliku pogrešku te potpuno ignorira prosvjednike. Kada su se prosvjedi proširili po cijelom Egiptu na ulice je poslao policiju i vojsku, a narodu je nudio lažna obećanja. Lišen potpore zapadnih saveznika te pod pritiskom vojnog vrha da im prepusti vlast i sve većih protesta građana Mubarak, konačno, 1. veljače 2011. podnosi ostavku, a nakon 30 godina vladavine, ovlasti prenosi na Vrhovno vijeće oružanih snaga Arapske Republike Egipat.
U travnju je uhićen zajedno sa svojim sinovima, a tijekom ispitivanja zbog ubijenih prosvjednika Mubaraku je naglo pozlilo te je hospitaliziran. U bolnici je potvrđeno da je imao srčani udar. I dalje je u vrlo lošem zdravstvenom stanju te mu se sudi zbog optužbe da je naređivao ubijanje civila.
Egiptom se u međuvremeno ponovno prosvjeduje te građani traže ukidanje vojne vlasti, a broj mrtvih građana i dalje raste.
arti-201102010099006 arti-201102100040006 arti-201108030306006
Sukob u Obali bjelokosti
Siječanj 2011. bio je mjesec u kojem je još jedan diktator odbrojavao svoje posljednje dane. Nakon desetljeća na vlasti, Laurent Gbagbo odbio je priznati poraz na predsjedničkim izborima, koje je osvojio Alassane Ouattara. Razmirice su se pretvorile u nasilne sukobe, a nakon 12 dana rata lokalna vojska je uz pomoć Francuza i UN-a uhvatila Gbagboa. Danas je on prvi predsjednik kojem se sudi na Međunarodnom kaznenom sudu, pod optužbom za zločine protiv čovječnosti.
Najkrvaviji pad 2011. godine
Rušenje koje je najglasnije odjeknulo svijetom odigralo se u Libiji. Čak 42 godine Libijom je vladao Moamer Gadafi, jedan od najkarizmatičnijih vođa u Africi. U novije vrijeme svoje vladavine organizirao je dramatično pomirenje sa zapadom, no te sile, za koje je redovito postavljao crveni tepih, nisu ga podržale. Prosvjede namijenjene njegovu skidanju s vlasti, zamijenio je građanski rat između onih odanih Gadafiju i većine željne promjene. Nakon toga intervenirao je i NATO, a Gadafija su nakon više mjeseci skrivanja i bježanja u kolovozu uhvatili i ubili građani. Slike njegovog mrtvog tijela oko kojeg Libijci slave obišle su i šokirale svijet.
To je ujedno najkrvaviji pad diktatora u posljednje vrijeme. U Libiji je ubijeno oko 20.000 ljudi, jednako toliko ih je ranjeno, a na tisuće osoba smatra se nestalima.
U međuvremenu u Libiji su održani izbori te je premijer postao Abdel Rahim al-Kib , a u sastavu vlade nalaze se uglavnom pobunjenici koji su uništili Gadafijev režim.
arti-201110251044006 arti-201110200675006 arti-201110200624006 arti-201110250062006
Pokušali zapaliti diktatora Jemena
Prosvjedi u Jemenu krenuli su također početkom godine, no uglavnom su uspješno sputavani. Diktator Ali Abdullah Saleh vlada tom zemljom već 33 godine, a preokret u Jemenu dogodio se kada je Saleh napadnut u svojem domu te je zadobio teške opekline na 40 posto kože. Tada je otišao izvan zemlje na liječenje i uskoro je popustio prosvjedničkoj volji te je predao vlast svom potpredsjedniku. Trenutno se pripremaju novi izbori, a Saleh se nije vratio u Jemen.
arti-201103280489006 arti-201102150018006 arti-201110190527006 arti-201005200923006
Iako nije svrgnut s vlasti, niti su njegovu zemlju potresli veliki prosvjedi, svakako treba spomenuti odlazak sjevernokorejskog diktatora Kim Jong Ila. U zemlji koja je već desetljećima pod totalnom kontrolom i izolacijom od ostalog svijeta, niti ne čudi da se narod ne buni, već svog vođu uzdiže do statusa božanstva. Milijuni još uvijek oplakuju Kim Jong Ila, a već se priprema novi vođa - mladi diktator Kim Jong Un, sin pokojnog 'Dragog vođe'. U međuvremenu mediji izvještavaju o drugačijoj slici S. Koreje. Stanovnici su uglavnom siromašni, pojedini i umiru od gladi, a elita bliska vrhu vlasti razvija vojsku i nuklearno naoružanje. Nedavno su objavljene i satelitske snimke velikih logora smrti u divljini S. Koreje, gdje 'nepodobni' žive i umiru u neljudskim uvjetima. Unatoč svemu, kao što smo već i spomenuli, ne treba očekivati pobunu naroda jer je svaki aspekt njihovog života pod potpunim nadzorom, a mozgovi su im već isprani od strane propagandnog stroja Sjeverne Koreje koji radi punom parom.
arti-201112220100006 arti-201112200020006 arti-201112190387006
