U Madridu je nedavno otvoren restoran "Robin Hood". Vijest je to koja bi bila sasvim nevažna da je to samo jedan u nizu brojnih restorana u španjolskoj metropoli. Međutim, Robin Hood nije običan restoran jer je otvoren iz posebnog razloga i posluje po neobičnom poslovnom modelu. Doduše vrlo jednostavnom, ali nesvakidašnjem.
U Robin Hood, tijekom dana dolaze redovni klijenti koji svoj objed plaćaju oko jedanaest eura, a u večernjim satima ondje na večeru dolaze oni koji inače nemju što jesti. I ne stoje u redu čekajući da im netko udjeli hranu, već ih za stolom poslužuju konobari.
Restoran je najnovija inicijativa humanitarne organizacije "Mensajeros de la Paz" (Glasnici mira). Svećenik Ángel García Rodríguez tu je organizaciju utemeljio prije više od 50 godina. U konzervativnoj Španjolskoj je pater Ángel, kako ga često zovu, revolucionar.
Prije dvije godine je u otmjenom kvartu Chueca, u centru Madrida, otvorio crkvu čija su vrata otvorena 24 sata na dan, sedam dana u tjednu. Tamo je instaliran i WLAN preko kojeg ide Livestream iz Vatikana, a mogu se pogledati i religiozni filmovi. Preko zime beskućnici mogu prenoćiti na crkvenim klupama.
Kako je Papa dao ideju pateru Angelu!
Ideju za restoran, kaže, dao mu je Papa. "On uvijek priča o tome kako je važno vratiti ljudima njihovo dostojanstvo. Dostojanstvo je više od jednog obroka za siromašne. To je način na koji im taj obrok serviramo", kaže svećenik za Deutsche welle dodajući da je vidjevši ljude kako na hladnoći u dugom redu čekaju na jelo pomislio: "Zašto im hranu ne bismo servirali u restoranu, s pravim priborom za jelo i s pravim čašama umjesto plastičnog pribora?"
U Robin Hoodu svakog dana večera stotinu beskućnika koje izabreu socijalne službe. Za njih je kao i za one goste koji prijepodne plaćaju rezerviran stol i poslužuju ih.
'Najgora stvar je sram, sram kad stanem u kolonu za jelo'
Upravo ta rezervacija veseli Olgu, malu ženu sa sjedom kosom koja je uz svoje fakultetsko opbrazovanje ipak već deset godina bez posla. Živi od 400 eura socijalne pomoći, no to joj kaže nije dovoljno za cijeli mjesec pa joj večere dobro dođu. Posebice jer se srami stajati u redovima pučkih kuhnja.
"Najgora stvar je sram, sram kad stanem u kolonu za jelo. Svaki put se plašim da će me vidjeti netko od moje obitelji ili mojih prijatelja. Išla sam na fakultet. Što će se dogoditi kad naletim na nekoga iz moje generacije? Što će samo misliti o meni?", kaže Olga.
Večeri se veselii 62-godišnji Antonio Pachon koji živi na ulici. "Lijepo je imati mjesto poput ovog, na kojem na mene čeka rezervirana stolica i gdje mogu pričati s ljudima koje poznajem. Čim uđem u ovaj restoran, zaboravim sve svoje probleme. I svaki put kad odlazim, osjećam se neopterećenije, sretnije", zaključuje.
