Jedan od bitnih ruskih zahtjeva za okončanje agresije na Ukrajinu je da ona proglasi neutralnost što bi, u principu, značilo da odustaje od svoje dugogodišnje želje za članstvom u NATO-u.
Anatol Lieven, stručnjak s Quincy Institute for Responsible Statecraft, u svojoj analizi za Foreign Policy, smatra da proglašavanje neutralnosti Ukrajine neizbježan i ključan dio sporazuma o prekidu ruske invazije, ali je taj potez mogao spriječiti i samo invaziju s obzirom da je bio prvi na ruskoj listi zahtjeva.
"Proglašenje neutralnosti općenito se smatra, na Zapadu i u Ukrajini, kao kolosalna i opasna žrtva za Ukrajinu", piše Lieven, ali dodaje da u europskoj povijesti ima nekoliko uspješnih primjera proglašavanja neutralnosti. Naravno, kao jedan od uvjeta za uspješnu priču je da država koja proglašava neutralnost dobio dobre garancije sigurnosti.
"Ključna garancija je da se država može razvijati kao tržišna demokracija", piše stručnjak te navodi da je to bio slučaj Finske i Švedske tijekom Hladnog rata. One su se obvezale da se neće pridružiti NATO-u, ali ni Varšavskom paktu, a na kraju se nisu u ničemu razlikovale od drugih uspješnih zapadnih demokracija i postizale su odlične rezultate na svjetskim indeksima kvalitete života.
Švicarska
Najstariji formalni međunarodni ugovor koji je uspostavio neutralnost neke države bio je Pariški sporazum 1815. godine kojim su završeni Napoleonski ratovi. Neutralnost je tim sporazumom proglasila Švicarska i odmah tu odredbu zapisala i u svoj Ustav. Neutralnost joj je omogućila da ne postane stalno bojište između dviju sila - Njemačke i Francuske.
Na kraju je neutralnost postala dio švicarskog identiteta, održala se tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata, usprkos snažnom pronjemačkom osjećaju među švicarskom njemačkom manjinom, kao i profrancuskom sentimentu u drugom dijelu države.
Finska
Finska neutralnost proglašena je 1948. godine nakon potpisivanja Finsko-sovjetskog sporazuma, ali za razliku od Švicarske, ona nije upisana u Ustav. Strane su potpisale da Finska neće biti zapadna saveznica protiv SSSR-a, ali ni sovjetske trupe nisu smjele ući u Finsku, osim u slučaju da je to odluka finske Vlade. Prije njega, Finska je sa SSSR-om 1944. godine potpisala mirovni sporazum kojim su raskinuli savezništvo s nacističkom Njemačkom i izašli iz borbi u Drugom svjetskom ratu. U skladu s tim sporazumima Finska tijekom Hladnog rata nije postala članica NATO-a i EU-a.
Novi sporazum o prijateljstvu Finska i Rusija su potpisale 1992. godine, a u njemu više nije stajao zahtjev za neutralnošću pa je Finska 1995. godine ušla u Europsku uniju. No, i do dan danas Finska se drži politike vojnog nesvrstavanja i nije tražila ulazak u NATO.
Dvije lekcije za Ukrajinu
Lieven piše da danas Ukrajina može izvući dvije vrijedne lekcije iz povijesti odnosa Finske i SSSR-a, odnosno Rusije. Prva je da je sovjetsko vodstvo shvatilo da bi im invazija u Finskoj i pokušaj osvajanja donijelo više problema nego koristi zbog žilavog finskog otpora u njihovu međusobnom ratu 1939. i 1940 godine. Za razliku od Finske, Sovjeti su osvojili njezine južne susjede - Estoniju, Latviju i Litvu. Finska je tako ostala jedini teritorij bivšeg Ruskog Carstva koji Sovjetski Savez nije osvojio.
Druga vrijedna finska lekcija Ukrajini je da se službena Moskva držala sporazuma koji je potpisala. Nije u toj državi promovirala komunističku revoluciju, kao što je nije pokušala dovesti ni u položaj vojne zavisnosti. Čak se Sovjetski Savez 1956. odrekao i mornaričke baze Porkkala, iako je po sporazumu iz 1944. imala pravo tamo biti 50 godina. I nakon propasti SSSR-a, ruska politika je ponekad imala nesuglasica s Finskom, no nikada im nije zaprijetila vojno.
Austrija
Neutralnost Austrije dogovorena je 1955. godine među pobjedničkim silama iz Drugog svjetskog rata, a nakon potpisivanja sporazuma državu su napustili sovjetski, američki, britanski i francuski vojnici te je država ponovno dobila svoj suverenitet. Kao i u slučaju Finske, i kod Austrije se službena Moskva striktno držala potpisanog sporazuma.
Od početka krize oko Ukrajine u prosincu 2021. godine, Rusiji je neutralnost Ukrajine cijelo vrijeme prvi zahtjev. Time su priznali da im je propala strategija vezana uz Ukrajinu koje su se držali do 2014. godine, a to je bila da budu bliske saveznice preko Euroazijske ekonomske unije i Organizacije za kolektivnu sigurnost. Lieven naglašava da zapadni komentatori često zaboravljaju kako ukrajinsko proglašavanje neutralnosti znači i zabranu ulaska u savez u kojem bi dominirala Rusija.
Ključne garancije za Ukrajinu
Navodi ključne uvjete koje bi trebao sadržavati ukrajinski sporazum o neutralnosti kako bi se državi garantirao suverenitet i nezavisnost. Prvi je da Ukrajina ima pravo razvijati svoje oružane snage za obranu. Zabranjeno bi bilo da NATO ima svoje baze ili održava vježbe na ukrajinskom teritoriju, no Ukrajina bi imala pravo kupovati moderno naoružanje, uz moguću zabranu kupnje projektila koji bi mogli pogoditi Moskvu. Ako bi Rusija inzistirala na zabrani kupovanja tenkova i borbenih aviona iz članica NATO-a, tada bi Ukrajincima ostala mogućnost nabave od Šveđana, koji su po svemu dio NATO-a, osim po imenu. Rusija bi morala ograničiti svoje snage na Krimu i granici s Ukrajinom, a to bi se moglo postići kao dio sporazuma o ograničavanju naoružanja s NATO-om.
Drugi bitan uvjet je da se Ukrajini mora dopustiti razvijanje bliskih odnosa i, ako će se za to ispuniti uvjeti, ulazak u Europsku uniju. Lieven tvrdi da je to mnogo jači faktor u demokratizaciji države nego članstvo u NATO-u te podsjeća na slučaj Turske koja je već dugo članica NATO-a, a nije uspjela razviti uspješnu demokraciju. Rusija bi navodno pristala i na taj uvjet.
Smatra kako bi nakon rata Zapad trebao dati najveću moguću potporu Ukrajini kako bi se približila članstvu u EU-u. No, za to bi se u Ukrajini morale provesti duboke reforme koje bi uključivale i žestoku borbu protiv korupcije i marginalizaciju ekstremnih nacionalističkih grupa jer je teško vjerovati da bi države članica prihvatile još jednu članicu s korupcijom na razini Rumunjske i Bugarske i političkom kulturom na razini Poljske i Mađarske.
U sporazumu bi morala stajati i garancija potpisnica, kao i članica Vijeća sigurnosti UN-a, o ukrajinskom suverenitetu i teritorijalnom integritetu. Moralo bi biti dogovoreno i da se u pregovorima u budućnosti raspravlja o statusu okupiranog Krima i Donbasa, ali da se zabrani objema stranama da u tim pregovorima prijete vojnom silom.
Kako spriječiti da Rusi ponove agresiju?
NATO i EU bi se morali obvezati da će uvesti pune ekonomske sankcije Rusiji ako prekrše dogovor i ponovno napadnu Ukrajinu, ali i da bi ta prijetnja bila učinkovita, Zapad bi morao odustati od sada uvedenih sankcija kao dio mirovnog sporazuma. Ukrajina je tražila da se zapad i međunarodna zajednica obvežu da će krenuti u rat i braniti Ukrajinu ako sporazum bude prekršen. No, teško je da će zapadne sile na to pristati jer je zamjenik britanskog premijera Dominic Raab već odbacio takvo obećanje Britanije, a vjerojatno je da bi i drugi tako reagirali.
Lieven u zaključku kaže da je najveću garanciju sigurnosti u budućnosti Ukrajina već postigla borbom u ovom ratu, uz znatnu pomoć zapadnog oružja. Tako su i Finci borbom 1939. i 1940. godine osigurali da SSSR poštuje njihovu neutralnost i potpisani sporazum. S jedne strane, ukrajinski borci su nanijeli teške gubitke ruskim elitnim postrojbama, a službena Moskva je zatečena jer im nije uspio prvotni plan. S druge strane, žestoke sankcije su gadno načele rusku ekonomiju.
"Ako Rusija uspije postići sporazum kojim bi ispunila osnovne zahtjeve, čini se malo vjerojatnim da će neka buduća ruska vlast poželjeti ponoviti užasno iskustvo rata", zaključuje Lieven u svojoj analizi.
