"Zarate li Iran i Izrael, cijena nafte će skočiti na 170, 180 ili čak na 200 dolara po barelu", izjavio je ugledni ekonomist Nouriel Roubini, koji je u društvu s kolegom Ianom Bremmerom za Foreign Policy secirao sadašnje političke odnose na svjetskoj sceni.
Napomenimo da barel nafte trenutno košta 107 dolara te da Roubinijeva prognoza, "pa makar došlo i do manje vojne akcije", znači poduplavanje cijene tog energenta, odnosno kaos na tržištu.
"Zadnje tri velike globalne recesije bile su uzrokovane geopolitičkim šokom na Bliskom istoku, koji je vodio rastu cijena nafte", dodaje Roubini.
Benjamin Netanyahu nema podršku za napad
Bremmer je nešto suzdržaniji i smatra da do rata ipak neće doći, makar ne do jeseni, odnosno izbora koji su u studenom 2012. godine.
"Obamina administracija ne želi biti uključena u vojne napade protiv Irana – i potpuno je sigurno da će se pokušati tome oduprijeti, bez obzira na sve – prije izbora", kaže Bremmer. Podsjeća i da izraelski premijer Benjamin Netanyahu nema potporu izraelskog naroda za napad na Iran budući da se u istraživanju Haaretza pokazalo da joj se protivi 58 posto građana. Smatra također da on nije donio odluku o napadu "nego shvaća da je najbolje za njega da se pretvara kako će napasti", kako bi ga smirivao SAD.
No, smatra situaciju na Bliskom istoku daleko važnijom za SAD od Europe.
Željeznička nesreća
Što se pak tiče Europe, Roubini ju je nazvao "željezničkom nesrećom koju gledamo na usporenoj snimci". Smatra da je poduzetim mjerama smanjen rizik kolapsa južnoeuropskih zemalja, primjerice bankrota Grčke ili njenog napuštanja eurozone, no još uvijek postoji nekoliko zabrinjavajućih stvari.
"Nezaposlenost raste, recesija se produbljuje, izbori u Francuskoj bi mogli poremetiti stvari, referendum u Irskoj, izbori u Grčkoj – ima puno elemenata koji potencijalno plaše tržišta", ističe Roubini.
Zbližavanje Rusije i Kine
Bremmer je Kinu pak nazvao "jurećim automobilom na autocesti... koji dolazi do zavoja na cesti, a volana nema".
Obojica su zabrinuta zbog zbližavanja Kine i Rusije, jer bi se te zemlje, ukoliko se ne posvade zbog kineskog "osvajanja" Sibira investicijama, mogle ujediniti protiv "zajedničkog neprijatelja" – SAD-a.
