Donosimo šest ključnih faza koje su oblikovale tijek sukoba u Siriji od samih početaka do danas:
1. Od prosvjeda do rata
Gotovo 18 mjeseci prošlo je od izbijanja mirnih prosvjeda u veljači 2011. i točke u srpnju 2012. kad je Crveni križ proglasio stanje građanskog rata u Siriji. Tijekom tog perioda situacija se pomaknula od konteksta Arapskog proljeća i potrage za reformama do velikog vojnog sukoba.
Sirijska opozicija koja se u tom periodu pojavila, i dalje djeluje, ali kao široki pokret, a ne kohezivna sila.
Vlada je posezala za sve većim nasiljem, što je rezultiralo u sve većem broju oružanih skupina i opozicijskih grupa koje su se formirale. 'Slobodna sirijska vojska' počela se stvarati u ljeto 2011., dok su se islamističke i džihadističke skupine poput fronte al-Nusra i Ahrar al-Sham stvorile krajem 2011. i početkom 2012. godine.
Dok je zapad oklijevao u odluci koga podržati, kaotični priljev sredstava proizlazio je iz regionalnih sila i individualnih donatora u Zaljevu i sirijskoj dijaspori.
2. Obamina crvena linija
Američki predsjednik Barack Obama 2012. je proglasio da će SAD kazniti svako korištenje kemijskog oružja od strane sirijske vlade.
No kad je stiglo izvješće da je u pojasu u blizini Damaska izveden kemijski napad u kolovozu 2013., SAD nisu intervenirale. Umjesto toga su prihvatile ponudu Rusije da prisile Siriju na to da se riješe svog kemijskog oružja.
Obamina je administracija nastavila inzistirati na dogovoru s Moskvom kao boljem rješenju. No na terenu su bodrili sirijskog predsjednika Bashara al-Assada i njegove ruske i iranske saveznike. Čini se da su time opravdavali korištenje nekemijskog oružja.
Ti su događaji razbili sve nade koje je opozicija imala u podršku SAD-a.
3. Rast ekstremizma
Nakon Obamine odluke da ne nameće svoju crvenu liniju što se tiče kemijskog oružja, podrška zapada 'umjerenim' oružanim skupinama potisnuta je potporom islamističkih grupa regionalnim snagama Katara, Saudijske Arabije i Turske.
Neke su skupine čak usvojile religiozniji pristup kako bi došle do sredstava, dok su se neki borci priklonili opremljenijim skupinama.
Džihadističke su skupine koristile slabost drugih skupina kako bi ojačale svoj utjecaj unutar pobunjeničkog pokreta. Paradoksalno, do 2015. je došlo do toga da se umjerene skupine sve više oslanjaju na džihadističke skupine na bojnom polju.
Rast radikalnih grupa potaknut je vladinim savezništvom s Hezbollahom i drugim šijitskim militantima.
4. Rast tzv. Islamske države
Islamska je država ušla u sirijski sukob uspostavom fronte al-Nusra. Nakon toga je najavljeno udruživanje sa skupinom koja se ranije odvojila od al-Qaede. Fokus sirijske vlade na umjerene skupine na bojnom polju dale su Islamskoj državi manevarski prostor.
U lipnju 2014. Islamska je država proglasila takozvani kalifat na području Sirije i Iraka. Poraz ISIL-a je uskoro postao prioritet u Iraku, Siriji, ali i zapadnim zemljama.
U rujnu 2015. su počeli zračni napadi na položaje Islamske države u Siriji. Pokazalo je to da je Zapad spreman direktno se uključiti u sukob protiv te džihadističke skupine, ali ne i zaštititi civile u pobunjeničkim područjima od vladinih bombardiranja.
5. Ruska intervencija
Nakon niza pobunjeničkih pobjeda u ranim mjesecima 2015., uglavnom u pokrajini Idlib, predsjednik Assad bio je prisiljen priznati da nema dovoljno ljudi i da je ustupanje teritorija potrebno i neizbježno. Rusija je znala da sirijska vlada treba materijalnu pomoć za preživljavanje.
Ruski je predsjednik Vladimir Putin u rujnu 2015. poslao ruske snage u Siriju. To je iznenadilo međunarodnu zajednicu, a na stranu sirijske vlade stavilo značajnu prednost.
Moskva je priopćila da je to intervencija protiv terorističkih skupina kao što su ISIL i al-Nusra, no uglavnom su ciljali na umjerenije skupine, uključujući one koje imaju podršku SAD-a.
Rusija je tako postala glavni arbitar u međunarodnim mirovnim pregovorima, zbog čega je SAD postao tek 'mlađi partner' u cijelom procesu.
Osim toga, ruska je intervencija povisila ulog za bilo koji oblik buduće intervencije Zapada.
6. Preuzimanje Alepa
Ponovno preuzimanje istočnog Alepa kojeg su držali pobunjenici od strane vlade i saveznika u prosincu 2016. bila je najznačajnija pobjeda sirijskog predsjednika Bashara al-Assada do sada. Gubitak Alepa smanjio je nade pobunjenika da će svrgnuti Assada i njegov režim privesti kraju. No vlada nema dovoljno kapaciteta kako bi vladala cijelom zemljom, što znači da je pobjeda u Siriji zapravo tek relativan pojam.
Na međunarodnoj razini, događaji u Alepu zacementirali su ulogu Rusije kao glavnog vanjskog faktora u sirijskom sukobu. Sve je rezultiralo i time da je Turska zamijenila SAD kao ključnog sugovornika s Rusijom, a to se dogodilo u posljednjim danima Obamine administracije.
Čini se da bi sada marginalizacija zapada u Siriji mogla dovesti do toga da Rusija i Iran pregovaraju s Turskom o eventualnoj nagodbi i konačnom kraju rata, piše BBC.
