Dok ruski predsjednik Vladimir Putin intenzivira svoj rat u Ukrajini, stabilnost njegova režima visi o koncu. Neki promatrači predviđaju da bi ruski predsjednik mogao biti svrgnut; drugi se čak nadaju raspadu zemlje, piše Foreign Affairs i postavlja pitanje - Može li se Rusija rascijepiti?
Geografija Rusije čini kohezivnost nedostižnom. Prostirući se u 11 vremenskih zona, to je najveća nacija na svijetu po kopnenoj masi. Dvadeset posto njezina stanovništva nisu etnički Rusi, već pripadaju lokalnim autohtonim narodima.
Dok je Moskva nekoliko tjedana prije početka rata u veljači proglašena trećim najnaprednijim gradom na svijetu prema Indeksu prosperiteta gradova UN-Habitata, veliki dio sibirskog potkontinenta je osiromašen i rijetko naseljen.
Na dalekom sjeveru prevladavaju industrijski gradovi koji su u propadanju. Na Dalekom istoku stanovnici su ekonomski više povezani s Kinom, Japanom i Južnom Korejom nego s Moskvom i Sankt Peterburgom Pod Putinovim vodstvom. Moć je uvelike centralizirana u Moskvi, a politička i kulturna autonomija u provincijama je smanjena.
(Ne)raskidive veze
Neki zapadni promatrači ne samo da su spekulirali o raspadu Rusije, već su i navijali za nešto takvo, videći u tome rješenje za međunarodno ponašanje Moskve. Raspad, međutim, ne bi riješio "ruski problem" Zapada. Svaka pozitivna budućnost za Rusiju i njezine susjede poput Ukrajine, kao i za ostatak svijeta, zahtijevat će suradnju.
Rusija ima dugu povijest vođa koji su koristili kombinaciju mrkve i batine kako bi održali ujedinjenima udaljene regije u zemlji. Carevi su nekim pokorenim narodima dodijelili kulturnu autonomiju, dok su drugima nasilno nametnuli asimilaciju. Sovjetski režim slijedio je ista pravila, ponekad slaveći nacionalne identitete, ponekad deportirajući i kažnjavajući narode koji su smatrani nevjernima sovjetskom projektu.
U Rusiji se također zanjihalo klatno između centralizacije i otpora prema njoj. U dvadesetom stoljeću zemlja je doživjela samo dva razdoblja relativne decentralizacije: pod sovjetskim premijerom Nikitom Hruščovom, između 1953. i 1964., i između perestrojke i kraja predsjedničkog mandata Borisa Jeljcina, od 1985. do 1999. godine.
Koncentracija moći u Moskvi
Nakon što je Putin preuzeo vlast 2000., postupno je ponovno uspostavio kontrolu Moskve nad ruskim regijama i republikama. Od tada, rastuće socioekonomske razlike između stanovnika u bogatim gradskim središtima i pokrajinskim regijama uzrokovale su napetosti.
Moskva i okolica troše više od svog udjela u državnom proračunu. Sibirske regije, nasuprot tome, više doprinose nego što vraćaju. Moskva je nakupila previše moći, a udaljene regije izgubile su svoju birokratsku i financijsku autonomiju, što je zauzvrat usporilo regionalni razvoj. Čak i u Krasnodarskom kraju, na jugu Rusije — području koje je vrlo lojalno Putinu — lokalni čelnici kritiziraju moskovske birokrate zbog nametanja politika koje nisu u dodiru sa stvarnošću na terenu.
Rusko etničko mapiranje dodaje još jedan sloj ovoj složenosti. Čak 21 autonomna etnička republika zemlje ne čini jedinstvenu cjelinu. U nekim regijama etnički Rusi dominiraju (ponekad u velikoj većini; primjerice, čine dvije trećine stanovništva u sibirskoj republici Burjatiji na Bajkalskom jezeru), dok su u drugima malobrojni (oko tri posto u Dagestanu, na jugu Rusije).
Ali uz nekoliko iznimaka - kao što je industrijalizirani Tatarstan - svi oni ne samo da se suočavaju s ekonomskim izazovima koji muče udaljene ruske provincije, već također gaje kulturne probleme. Primjerice, u ovim jezično raznolikim regijama raste frustracija zbog dominacije ruskog jezika. Lokalni aktivisti pozvali su da se u povijesnim udžbenicima prestane slaviti navodna mirna integracija njihovih naroda u Rusko Carstvo. U arktičkoj regiji, starosjedilački vođe tražili su glas o tome kako tvrtke, poput naftnih kompanija, iskorištavaju ono što je nekoć bilo njihova zemlja.
Veća autonomija ili potpuno odcjepljenje?
Rat u Ukrajini mogao bi povećati pozive za većom autonomijom od Moskve. Vojna mobilizacija u rujnu izazvala je reakciju u područjima s velikom populacijom etničkih manjina čiji su ročnici već pretrpjeli visoke gubitke. Čak je i čelnik Čečenije, Ramzan Kadirov, koji se predstavlja kao vjerni Putinov sljedbenik, zaustavio mobilizaciju u Čečeniji ranije nego čelnici u drugim regijama, objavivši da je njegova republika već ispunila svoju kvotu.
Dublje demografske promjene također bi mogle povećati zahtjeve za decentralizacijom. Od 20 ruskih regija s pozitivnim rastom stanovništva, 19 ima relativno visok postotak neetničkih Rusa. To je posebno slučaj s Dagestanom i Čečenijom na sjevernom Kavkazu i Tuvom u Sibiru. U Sahi, najsjevernijoj republici Rusije, regionalna prijestolnica Jakutsk doživjela je udvostručenje stanovništva tijekom 30 godina, zahvaljujući egzodusu mladih Jakuta iz ruralnih područja u grad, čineći grad najživljom ruskom urbanom scenom za domorodačku kulturu.
Iako su njihove pritužbe iskrene, ruske etničke manjine ne traže odcjepljenje. Istraživanja pokazuju snažan ruski državni patriotizam u etničkim republikama. Moglo bi se tvrditi da bi se te populacije okupile za neovisnost kad bi se taj proces pokrenuo. Ali vjerojatnije je da bi većina Rusiju i dalje doživljavala kao svoju domovinu i bila bi zadovoljna s većom kulturnom i političkom autonomijom.
Tko sve priželjkuje raspad Rusije?
Unatoč nedostatku dokaza za unutarnji raspad unutar Rusije, neki zapadni političari i promatrači zagrijali su se za tu mogućnost. Povjerenstvo za sigurnost i suradnju u Europi, vladina organizacija poznata i kao Helsinška komisija SAD-a, koja među svoje članove ubraja senatore, predstavnike Kongresa i izvršne dužnosnike, proglasila je dekolonizaciju Rusije "moralnim i strateškim imperativom".
U svibnju je novinar protiv kleptokracije Casey Michel iznio sličan argument u The Atlantic: "Zapad mora dovršiti projekt koji je započeo 1991. Mora težiti potpunoj dekolonizaciji Rusije." Sergej Sumlenni, koji piše za pro-NATO think tank Center for European Policy Analysis, postavio je pitanje na sljedeći način: “Kolaps Rusije? Dobre vijesti za sve.”
Slični su osjećaji proizašli iz Poljske i Ukrajine. Dobitnik Nobelove nagrade i bivši poljski predsjednik Lech Walesa zalagao se za odcjepljenje “60 naroda koje je Rusija kolonizirala” kako bi se Rusija svela na zemlju od oko 50 milijuna ljudi (nasuprot sadašnjih 144 milijuna) .
Liga slobodnih naroda kao i Forum slobodnih naroda Rusije organizirali su sastanke u središnjoj Europi i pozvali na "oslobađanje zatočenih naroda" - formulacija koja podsjeća na carsko razdoblje, kada su disidenti ismijavali Rusiju kao "zatvor za nacije”, i iz Antiboljševičkog bloka naroda koji je sponzorirala CIA tijekom Hladnog rata.
Prognanici iz ruskih etničkih manjinskih skupina i ruski oporbenjaci činili su većinu pojedinaca koji su sudjelovali na ovim kongresima. Na sastanku u Pragu u srpnju, Forum slobodnih naroda Rusije je, primjerice, objavio “Deklaraciju o dekolonizaciji Rusije”, popraćenu kartom raskomadane Rusije s oko 30 novih republika.
Nije problem u pravima manjina nego…
Ali, zapadni političari ne bi trebali upasti u zamku miješanja radikalnih izjava političkih prognanika sa stajalištima ruskih građana, koja su mnogo nijansiranija. Također bi bilo pogrešno pretpostaviti da bi osnažene manjine automatski pomogle u stvaranju Rusije koja je više usklađena sa zapadnim normama. Etničke manjine nisu više sklone demokraciji, ljudskim pravima, dobrom upravljanju i prozapadnom liberalizmu od ruske etničke većine.
Glavni kulturni jaz u Rusiji nije između etničkih Rusa i manjina, već između velikih urbanih područja i ostatka zemlje: industrijski depresivnih regija, ruralnih pokrajina i etničkih republika. Ruski veliki gradovi pokazuju sve veće znakove angažmana civilnog društva i masovnog pluralizma tijekom proteklog desetljeća – čak i ako je taj trend potisnut, osobito od izbijanja rata u Ukrajini.
Ruralno stanovništvo i manjine, nasuprot tome, skloniji su biti konzervativniji u smislu kulturnih običaja i više podržavaju autoritarni i paternalistički režim. Vjerojatnije je da će se muslimanske manjine protiviti pravima na pobačaj, liberalnim zakonima o razvodu, jednakosti na radnom mjestu i pravima LGBTQ osoba. Također je vjerojatnije da će osuditi NATO i Sjedinjene Države zbog njihove politike na Bliskom istoku.
Raspad je pogrešna strategija
Zagovaranje raspada Rusije je pogrešna strategija, utemeljena na nedostatku znanja o tome što povezuje rusko društvo u svoj njegovoj raznolikosti. Što je još važnije, takva strategija također ne uzima u obzir da bi raspad Rusije bio poguban za međunarodnu sigurnost.
Kolaps bi izazvao nekoliko građanskih ratova. Nove državice borile bi se međusobno oko granica i ekonomske imovine. Moskovske elite, koje kontroliraju ogroman nuklearni arsenal, reagirale bi nasiljem na svaki pokušaj odvajanja. Sigurnosne službe i agencije za provođenje zakona srušile bi sve pokušaje demokratizacije ako bi to značilo ponavljanje raspada Sovjetskog Saveza.
Iako dekolonizacija zvuči kao oslobođenje, u praksi bi vjerojatno još više gurnula unazad cijelu Rusiju i regije s etničkim manjinama.
Da bude jasno, raspad Rusije je malo vjerojatan. Međutim, nakon Putinova katastrofalnog rata, režim će se ipak suočiti sa sve većim pritiscima da se decentralizira. Najbolji bi ishod bio da lokalna samouprava — upisana u ruski ustav, ali koju je Putin ukinuo — postane stvarnost. Ova re-federalizacija Rusije bila bi moguća samo ako bi bila popraćena nacionalnim obračunom s nasljeđem ruskog kolonijalizma.
Takva ponovna procjena bila bi važna za etničke Ruse, kao i za manjine. Ali kao i u SAD-u te u Europi, ta će društvena transformacija trajati desetljećima. Vrijedi je slijediti - samo Rusija koja se politički i kulturno decentralizira može napraviti reformu iznutra prema van.
