Više od dva desetljeća obični ljudi u Putinovoj Rusiji mogli su računati barem na jedno temeljno pravo: pravo na pasivnost. Sve dok su bili voljni zatvarati oči pred korupcijom na vrhu vlasti i bezgraničenom vladavinom Putinovog režima, od njih se nije tražilo da iskažu aktivnu podršku vladi. Što god Rusija radila u svijetu, njih se to ne mora ticati. Pod uvjetom da se nisu miješali u poslove elite, mogli su slobodno živjeti svoje živote, piše Foreign Affairs.
No, to im je pravo oduzeto u rujnu i listopadu 2022. kada je ruska vlada najavila "djelomičnu mobilizaciju". Rusija više nije moguće ostati daleko od svega. Rusi koji su ekonomski ovisni o državi sve više uviđaju da moraju biti aktivni putinisti ili se, u najmanju ruku, pretvarati da jesu. Prilagođavanje režimu i iskazivanje potpore "specijalnoj operaciji" postalo je gotovo neophodnan uvjet za dobro građanstvo. Još uvijek je moguće izbjeći iskazivanje lojalnosti autokratu Putinu, a Rusija još nije do kraja totalitaran sustav. No, značajan sloj društva - učitelji, na primjer - prisiljeni su sudjelovati u javnim akcijama potpore, poput držanja patriotskih lekcija učenicima, koje su sada obavezne u školama svakog ponedjeljka. Često su to puki rituali, ali ponekad su osjećaji stvarni. Dobrovoljna odricanja su učestala i zapravo se potiču. Uzimo za primjer zloglasni slučaj učiteljice koja je prijavila 13-godišnju učenicu jer je nacrtala antiratnu sliku: otac djevojčice je uhićen, a djevojčica smještena u sirotište. U travnju je bivši predsjednik Dmitrij Medvedev pozvao građane da prijave one koji primaju novac iz ukrajinskih izvora ili joŠ rade za poslodavce iz Ukrajine.
Stvaranje nove poslušne Rusije
Za Vladimira Putina je stvaranje te nove poslušne Rusije na neki način jednako važno kao i ono što se događa u Ukrajini. Gotovo od početka invazije, Kremlj vodi još jedan rat - u samoj Rusiji, a taj sukob sigurno neće nestati čak i ako sukob u Ukrajini bude zamrznut. Rusko civilno društvo nastavit će se suočavati sa sustavnim ugnjetavanjem. Režim shvaća da stvaranjem atmosfere mržnje i međusobnog nepovjerenja može dio samog društva učiniti netolerantnijim prema onima koji se protive Putinu i ratu. Dok su bivši sovjetski heroji bili ljudi poput Jurija Gagarina, koji je prvi osvojio svemir, sada su "heroji" razni pripadnici separatističkih formacija ili proratni blogeri s kriminalnom prošlošću, poput nedavno ubijenog blogera Vladlena Tatarskog.
Ruski rat kod kuće pokrenut je puno prije invazije na Ukrajinu. Tijekom proteklog desetljeća, dok je njegov hiperautoritarni model vlade sazrijevao, Putin je u ruskoj javnosti uspio ponovno oživjeti ideju velikog carstva koje je dugo bilo uspavano. Dok je kapitalistički konzumerizam polako zamijenjen retorikom velikih sila i napadom na civilno društvo, vlada je pronašla uglavnom popustljivu publiku u dijelu populacije koji je bio navikao na tržišne odnose, ali nije razumio praktično značenje demokracije. Kvalitativni skok u javnom raspoloženju došao je s Putinovom aneksijom Krima 2014. godine.
"To je to. Opet smo postali super!", mislili su mnogi.
Primitivnije razumijevanje svijeta
S druge strane, taj imperijalni impuls i sve veće odvajanje Rusije od Zapada potaknuli su ljude da prihvate primitivnije razumijevanje svijeta. To ne znači da su Rusi htjeli rat: htjeli su normalan život. Ali javila se domovina, koju je predstavljao Putin: Napadnuti smo. Odgovorili smo preventivnim udarom i moramo ostati složni. Oni koji su protiv, izdajnici su. Nakon više od godinu dana rata, ti su stavovi ukorijenjeni u kolektivnoj svijesti. Da, postoji zamor od rata, a više od polovice ispitanika u anketama neovisnog Levada centra kaže da želi mir - iako, u pravilu, i dalje tvrde da Donbas i Krim pripadaju Rusiji.
Nevjerojatno zvuči, ali za obične Ruse Putinovi artikli koje prodaje građanima nisu više modernizacija, ekonomskiuspjesi i veći životni standard koje je obećavala, nego povratak u okrutniju prošlost. U Rusiji je narastao ponos zbog oslanjanja na vlastite resurse i sliku o sebi kao jedinstveno žilavoj zemlji, naoružanoj nuklearnim oružjem i s divljim plaćenicima. Otkako je rat počeo, mali, ali vrlo glasan segment ruskog društva — njih možda 15 posto, kako procjenjuju neki sociolozi — zahtijevao je nemilosrdnost prema ruskim neprijateljima i sumnjičavost prema svim sugrađanima koji ne slijede partijsku liniju i koji su potencijalna prijetnja naciji ili, Putinovim riječima - ološ. Sve arbitrarniji pravosudni sustav sada izriče pozamašne zatvorske kazne disidentima.
Ostalo je 'mi i oni', ali 'oni' nisu više isti
Dogodila se još jedna važna promjena, piše Foreign Affairs. A to je način na koji se Rusi odnose prema režimu. Prethodno je rusko društvo bilo definirano modelom 'mi protiv njih' pri čemu su 'mi' bili obični Rusi, prepušteni sami sebi, dok se 'oni' odnosilo na one na vrhu, u Kremlju i drugim impozantnim adresama. 'Oni' su živjeli u palačama, ljetovali na jahtama i s prezirom gledali druge. Međutim, kao posljedica rata taj se vertikalni model transformirao u drugačiji, horizontalniji. Sada, 'mi' podrazumijeva sve Ruse, uključujući Putina i njegovu svitu, dok se 'oni' odnosi na neprijateljske sile - Europu, NATO i SAD - koje Rusiji pokušavaju otrgnuti njen povijesni teritorij. Prema ovom modelu, sve dosadašnje razlike između naroda i režima moraju se zaboraviti jer je Rusija napadnuta. Ljudi se moraju okupiti za domovinu i biti spremni dati živote za nju. Bitno je naglasiti da te diktate ne prihvaćaju svi, ali je njihovo neprestano ponavljanje na mnoge djelovalo hipnotički.
Što se tiče ekonomske štete prouzročene konfrontacijom sa Zapadom, Rusi su se naučili nositi. Čak i tvrđava pod opsadom ima načina nabaviti vitalne potrepštine, a režim se pokazao vještim u izvozu robe na istok i uvozu krijumčarene robe kroz, primjerice, Tursku i neke srednjoazijske zemlje. Do sada su relativno učinkovite politike središnje banke i tehnokratsko gospodarsko upravljanje spasili Putina od optužbi za socioekonomski krah, iako su problem s prihodima državnog proračuna već očiti. Kao rezultat toga, premijer Mihail Mišustin, koji marljivo izbjegava tvrdnje da je ruska ekonomija - ratna ekonomija, postaje sve popularniji. Prema Levada centru, kada Ruse pitaju kojem političaru najviše vjeruju, Mišustina navode češće nego šefa diplomacije Lavrova i ministra obrane Šojgua. Naravno, Putin je uvijek prvi u tim anketama.
U Rusiji je sve postalo djelomično
I za aktivne Putinove pristaše i za pasivne konformiste rat više nije samo dio svakodnevice, nego način života. Počeli su uviđati da je to nešto trajnije. Naravno, svi razumiju da je pobjeda cilj, ali taj je cilj gurnut toliko daleko u budućnost da je postao simboličan i dalek kao što je za nekoliko generacija sovjetskih ljudi bila daleka posljednja faza komunizma. Da bi ušli u trajno ratno stanje, mnogi Rusi su morali pomiriti se s uvrnutom logikom osobe koja je inicirala sukob i uvukla naciju u njega. Drugim riječima, tražili su psihološku utjehu u režimu i ideji nacionalnog jedinstva koju on utjelovljuje, bez obzira na to koliko to moglo biti štetno za njihove vlastite živote i budućnost zemlje.
Kako je bilo moguće da se toliki Rusi tako spremno pomire s ovom ekstremnom situacijom? Prvo, mnogi osjećaju prisilu da ostanu dio društvenog mainstreama i prepuste se struji. To je ono što je psihoanalitičar Erich Fromm, pišući o društvenim uvjetima koji su pridonijeli fašizmu, nazvao "bijegom od slobode". Nitko ne želi biti označen kao otpadnik ili neprijatelj naroda. Ali, drugo i jednako važno je sposobnost običnih ljudi da prihvate radikalno promijenjene okolnosti - sve dok se mogu održati neki elementi normalnog života. Dakle, sve u vezi s ratom učinjeno je samo djelomično: došlo je do djelomične mobilizacije, djelomične ratne ekonomije, djelomične masovne represije, djelomične erozije životnog standarda. Na koncu i - djelomičnog totalitarizma.
Putin na panteonu uz Petra Velikog
Još jedno objašnjenje spremnosti Rusa da se prilagode je to što je Putin mobilizaciju – u vojnom i emocionalnom smislu – zamijenio s demobilizacijom. Upravo sada, zemlja je u fazi demobilizacije: u svojim govorima i državnim posjetima, Putin naglašava socioekonomska pitanja, a dok vlada traži daljnji vojni rok, on ga izbjegava tako nazvati, koristeći umjesto toga bljutave birokratske fraze poput "sređivanja podataka u vojnoj evidenciji". Drugim riječima, rusko je društvo ušlo u još jedno razdoblje navikavanja na rat. Sve dok Rusi doživljavaju rat kao djelomičan, a ne potpun, malo je vjerojatno da će zbog toga biti pretjerano zabrinuti. Prema Levada centru, obični Rusi iz mjeseca u mjesec pokazuju sve manji interes za događaje u Ukrajini. U rujnu, kada je objavljena djelomična mobilizacija, oko 66 posto stanovništva izjavilo je da u većoj ili manjoj mjeri prati rat. Do ožujka je ta brojka pala na 53 posto, pri čemu je 47 posto priznalo da pridaje malo ili nimalo pažnje ratu.
Ali Rusima je pomogao i novi povijesni narativ koji im je dao Putin. Mitologizirana verzija nacionalne povijesti korištena je da se opravda neprijateljstvo i prema Zapadu i prema neprijateljima kod kuće. Kremlj je stvorio panteon pravih branitelja domovine, i na kojem jedan pored drugoga sjede srednjovjekovni princ Aleksandar Nevski, despot iz 16. stoljeća Ivan Grozni i Josif Staljin. A uz njih su dva cara Petar Veliki i Vladimir Putin. Ova grandiozna, uglavnom imperijalna i uvijek slavna priča, također pomaže mnogim Rusima da se pomire s trenutnom stvarnošću: budući da su uvijek bili posebni i uvijek na udaru, nemaju drugog izbora nego nastaviti živjeti u stanju trajnog sukoba sa Zapadom.
Ruska javnost je putinizirana
Još uvijek je moguće odabrati drugi put. Unutarnja emigracija - isključivanje iz političkog procesa - još uvijek je opcija za mnoge ljude, kao i stvarni egzil. Rusko društvo sada živi na čudnoj granici između autoritarizma i totalitarizma, između obveze da se u svemu uvažavaju zahtjevi države i mogućnosti korištenja određenih sloboda, koliko god ograničene, u privatnom životu. Zemlja je postala granična država, u svim značenjima te riječi. Ruske granice su sada mobilne i uvelike ovise o događajima na bojištu, a što je ključno - ostatak svijeta ih ne prepoznaje. Postojanje u ovoj neizvjesnosti nije baš ugodno, ali je moguće. Postsovjetsko doba dovelo je do fenomena nepriznatih država — Abhazije, Južne Osetije, Transnistrije — i one su godinama postojale u limbu. Sada su se Krim i Donbas našli u istoj situaciji. Čini se da ni tom statusu nema kraja, barem ne prije okončanja ere putinizma.
U ovom trenutku vrlo je teško odrediti kako bi izgledali pobjeda ili poraz Putina i njegovih aktivnih ili pasivnih pristaša. Čak i ako se može ispregovarati prekid vatre u Ukrajini, čini se da će sukob vjerojatno biti osuđen na razdoblja smrzavanja i odmrzavanja. I bez obzira na to što se dogodi u Ukrajini, Putinov režim nastavit će s represijom nad svima koji misle drugačije, koji pružaju bilo kakav otpor ili čak samo odbijaju to javno podržati. Ta će politika nastaviti se neovisno o tome vodi li Rusija aktivno rat protiv Ukrajine i Zapada ili se nalazi u hladnoj i uspavanoj fazi sukoba. I mogla bi naići na podršku putinizirane javnosti.
Što će oni koji se vraćaju iz rovova?
Uz novu mržnju usmjerenu protiv onih koji su sačuvali savjest i koji osjećaju krivnju zbog katastrofe koju je počinila njihova vlada, postavlja se i pitanje brojnih Rusa koji se vraćaju iz rovova. Što oni misle i što će učiniti? Tko su oni i na koga će ciljati njihov bijes? Hoće li izgraditi vlastitu političku moć ili će postati još jedna skupina otpadnika? Kakav će utjecaj imati njihov ratni sindrom na javno ozračje? Ova važna pitanja ostaju bez odgovora.
Za sada, Putin možda ima dojam da u njegovom narodu vlada istinsko jedinstvo; da rat postaje – kako kaže spin doktor iz Kremlja Sergej Kirijenko – “narodni rat”; da se pojavljuje skupina frustriranih vojnika i njihovih obitelji koji bi željeli vidjeti osvetu Zapadu i Ukrajincima za sve što su prošli. Do sada je Putin uspijevao držati elite pod kontrolom. Također je uspio vratiti šovinističku i mesijanisku ideologiju i preokrenuti modernizaciju društva koje je bilo deideologizirano i modernizirano. Putin je mobilizirao mnogo ljudi da podrže rat, i u društvenom i u vojnom smislu. Nije ni čudo što sebe smatra svemoćnim.
Putin sve više sliči 'kasnom' Staljinu
Putin je uspio koncentrirati ogromnu moć u svojim rukama. Ali što više moći akumulira, to će mu biti teže opustiti se i otpustiti uzde. Ne može si priuštiti liberalizaciju sustava ili smanjenje svojih diktatorskih ovlasti. Ostaje mu samo jedan otvoren put: držati se vlasti do gorkog kraja. Putin je u istoj poziciji u kojoj se Staljin našao početkom 1950-ih. Upravo u tim kasnim godinama, sovjetski diktator morao je pribjeći apsurdnim i iracionalnim mjerama kako bi učvrstio svoju moć: od paranoidnih prijetnji najbližim pratiteljima do borbe protiv “kozmopolita bez korijena” i podržavanja opskurnih znanstvenih teorija. Iz tog razloga, Putinu treba stalni rat s onima koje smatra "stranim agentima" i nacionalnim neprijateljima – svojim vlastitim "kozmopolitima bez korijena". To je rat koji se mora voditi u zemlji i inozemstvu, bio vruć ili hladan, izravan ili hibridan. A Putin se mora stalno kretati. Zaustavljanje je luksuz koji si ne može priuštiti.
Priznavanje ove činjenice mala je utjeha onima koji se nadaju okončanju rata. Kad vlak nema kočnice, može se zabiti u zid. Također može jednostavno ostati bez goriva i zaustaviti se. Za sada ide punom parom - nigdje, jer nitko ne zna kamo ide. To uključuje i strojovođu.
