S džihadistima na sjeveru Sirije više od dvije godine proveo je sirijski redatelj Talal Derki. Lažno im se predstavio kao simpatizer, novinar koji priprema pro-džihadistički film i dozvoljeno mu je nezamislivo: da živi s radikalnim islamistima, i snima njihov svakodnevni život. Otac je borac Al Nusre, a njegovi sinovi, nazvani po teroristima, jedva čekaju obuku u džihadističkom kampu.
Film se zove 'O očevima i sinovima' i daje dosad neviđen uvid u odrastanje u islamskom kalifatu. Već je nagrađen na festivalu Sundance, sada igra na Zagrebdoxu.
"Kada sam bio dijete otac me naučio da svoje noćne more zapisujem na papir kako me ne bi ponovno posjetile. Sada je vrijeme da zapišem najdužu noćnu moru koju sam ikad doživio", kaže redatelj Talal Derki.
A noćnu moru doživio je u vlastitoj domovini.
"To je noćna mora o onome što se stvarno događa, a to je da u očima djece možete vidjeti budućnost zemlje", kaže Derki.
U malenom selu na sjeveru Sirije gotovo je postao član jedne obitelji. S ocem Abu Osamom, borcem Al Nusre odlazio je na frontu, slušao bombardiranja, gledao čišćenje minskih polja i obilazio zatočene Asadove vojnike.
S 13-godišnjim dječakom nazvanim po Osami bin Ladenu i 12-godišnjim Aymanom, nazvanIm po Al Zawahiriju, ušao je čak i u kamp za obuku mladih boraca.
"U kojem god dijelu države živi, djetetu nedostaju osnovne stvari za normalno odrastanje. Oni ne idu u školu, a jedini izvor informacija im je otac. A otac je jako predan svojoj religiji i pokušava pripremiti svoju djecu da postanu dio kalifata, političko- religijskog projekta kojeg svi džihadisti diljem svijeta žele učiniti stvarnim", priča Derki.
U dvije i pol godine snimio je gotovo 300 sati materijala. Iako je ateist, molio je svaki dan i pred svima glumio dobrog muslimana. Džihadistima je rekao da snima pozitivnu priču i da želi naučiti sve o njihovim uvjerenjima. Život je, priznaje, riskirao svjesno.
"Svaki put kad bi ljudi primijetili da je tu osoba s kamerom, s velikom kamerom, odmah bi došli i počeli istraživati kako bi saznali tko sam, što želim, što snimam. Pregledavali su snimke, postavljali pitanja, pregledavali su moje stvari na Internetu kako bi saznali tko me podržava. Kao što sam rekao u filmu, pretvarao sam se da sam simpatizer džihadističkog pokreta i ratni snimatelj", ispričao je Derki.
I dobio jedinstven uvid u svakodnevni obiteljski život, u kojem se djecu odmalena uči nasilju i mržnji.
"Ovo nije politički film, nije ni priča o povijesti Al Kaide u Siriji. To je film o obrazovanju, o psihologiji, o mozgu radikalnih ljudi. Pomaže razumjeti kako su postali to što jesu, kakav je proces, koje je njihovo oružje kojim uvjeravaju druge u džihad i njihovu misiju. Više je film o onome što se događa u zatvorenim sobama nego o onome što se događalo na terenu kao dio povijesti", kaže Derki.
Film, otkriva redatelj, glavnim protagonistima nikad neće poslati. Abu Osmana i njegove sinove uvjerio je da im je prijatelj, ali kada je počeo montirati film, s glavom obitelji na Facebooku je prekinuo svaki kontakt.
Nisam u kontaktu s njim od veljače 2017. Rekao sam mu da je njemačka policija otvorila istragu protiv mene zbog nekoliko razloga i da ga moram blokirati. Od tada nismo u kontaktu.
Strah je, tvrdi, osjećao svaki dan, na ulici i u unutar zidova svoje sobe. I još uvijek ga se nije riješio.
"Živim u strahu cijelo vrijeme. Čak i ovdje, iako znam da je ovo jako siguran grad. Okrećem se oko sebe svaki put kad uđem na novo mjesto, osvrćem se kad prelazim cestu."
Jer ovaj hrabri redatelj u sebi i dalje nosi istu misao - da se u Siriji djeca moraju odreći djetinstva i da su dječaci poput Osame i Aymana već odavno naučili da nikad ne smiju plakati.