"Zovem se Sabahudin, Zoran ili Ranko, prezivam se Laketa, sva ova imena imaju isto značenje, jer sva trojica od njih su zorom ili sabahom rođeni”, počinje svoju priču Zoran za N1, čiju je mladost s 25 godina zastavio rat.

"Moju priču treba znati cijeli svijet. Moj brat je bio u Armiji BiH, ja sam bio u HVO-u, otac mi je bio mobiliziran u Vojsci Republike Srpske. Treba znati da smo iz jedne kuće, najobičnije radničke familije bili u tri vojske", kaže Zoran ističući kako ni domoljublje ni patriotizam nisu bili njhovi ideali, niti ono što danas imaju. Prisjećajući se života u Mostaru prije rata, kaže kako nije bilo Bajrama, Božića niti Uskrsa, a da nije posjetio susjede ili oni njega i njegovu obitelj. A onda im je, kaže, netko upalio svjetlo i tražio od njih da nekoga mrze, ubijaju se i to u 'bratoubilačkom ratu'.

"Imao sam samo jednog brata, jednog oca, jednu majku, svi oni su danas nažalost mrtvi, a ja sam evo još malo živ", priča on.

Brat Gordan imao je 24 godine kada je poginuo 6. kolovoza 1993. godine. Stradao je od minobacačke granate ispaljene s položaja HVO-a na brdu Hum, iznad Mostara – u čijim redovima je bio njegov brat Zoran. Za smrt brata čuo je tek nakon sedam dana, putem Radio Mostara. "Nisam mogao vjerovati u ono što čujem. Dolaze mi prijatelji, izražavaju mi sućut, i tek onda postajem malo svjesniji. Ne možeš otići bratu na sprovod, ne možeš vidjeti ucviljenu majku koja je izgubila sina, nego to moraš nositi u svojoj dubini, u malom ljudskom biću", govori on za N1 .

Na kraju svoje priče, Zoran šalje poruku svim narodima u BiH, ali i susjednim zemljama: "Dao Bog da se nikada i nikome ne ponovilo!"