Kad je ruski predsjednik Vladimir Putin izvršio invaziju na Ukrajinu, bio je uvjeren da neće naići na ozbiljan otpor – i to s razlogom. Rusija je 2008. izvršila invaziju na Gruziju. Cilj je bio svrgnuti demokratski izabranu vladu Mikheila Saakashvilija i uspostaviti marionetski režim. Bilo je to prvi put od sovjetske invazije na Afganistan 1979. da je Moskva napala drugu zemlju, piše Foreign Affairs.
Otpor Gruzije i potpora Zapada pomogli su zaustaviti Rusiju u uspostavljanju potpune kontrole nad zemljom, no nakon petodnevnog rata Moskva je ipak uspjela preuzeti teritorij od Tbilisija. Zapad, unatoč tome, nije nametnuo Rusiji nikakve ekonomske niti političke sankcije.
SAD i saveznici tražili su, umjesto toga, načine da resetiraju svoju politiku s Kremljom, nadajući se dugoročnom poboljšanju odnosa. Čini se ipak da je takva reakcija Putina samo potaknula da dodatno uznemirava ruske susjede.
Plaćanje cijene za ratove
Trenutačni cilj je zaustaviti Putina u uništavanju Ukrajine i vratiti njezin teritorijalni integritet. No, jednom kada rat završi, Zapad će morati odlučiti kako se nositi s poslijeratnom Rusijom.
Lekcije iz gruzije ne bi se smjele zaboraviti. Zapad bi, za početak, trebao podržati Ukrajinu da dobije ovaj rat te omogućiti članstvo u NATO-u Gruziji i Ukrajini, piše dalje Foreign Affairs. Trebalo bi težiti i oslobađanju teritorija okupiranih od Rusije u Gruziji i Moldaviji te poduprijeti demokraciju i dobro upravljanje u tim zemljama.
Također, trebalo bi razviti energetski i prometni koridor koji povezuje Središnju Aziju s Europom, zaobilazeći Rusiju, savjetuje dalje Foreign Affairs uz napomenu da, ako Zapad poduzme ove zakašnjele korake, postoji šansa za trajni mir, jer će Putin konačno platiti cijenu za svoje ratove.
Napad na Gruziju i pomoć SAD-a
Na samitu 2008. u Bukureštu, NATO je objavio da će se Gruzija i Ukrajina pridružiti tom savezu. Međutim, dvjema je zemljama uskraćen službeni put u članstvo jer su se Francuska i Njemačka tome usprotivile.
Nekoliko mjeseci kasnije, ruske oružane snage napale su Gruziju tvrdeći da brane etničke manjine. Foreign Affairs navodi da je Rusija to učinila ne samo kako bi obeshrabrila Gruziju za članstvom u NATO-u, već i kako bi od Gruzije učinila primjer za ostale.
Tvrdeći da brani separatiste koje podržava Kremlj, Rusija je izvršila invaziju na gruzijsko područje Južne Osetije. Istovremeno su ruske snage napale zapadnu Gruziju iz regije Abhazije i s Crnog mora.
Rusija je započela napad nadmoćnom silom, bombardirajući bez razlike i šaljući više od 80 000 vojnika. Gruzija, zemlja s 3,7 milijuna stanovnika, nije mogla parirati ruskoj vojnoj moći. Ruske snage potisnule su gruzijske trupe iz Južne Osetije u roku od jednog dana te su napredovale dublje u zemlju.
Međutim, gruzijska vlast se odbila predati, a imala je i pomoć SAD-a. Busheva administracija i američka vojska pružile su humanitarnu pomoć Gruziji, a solidarnost su pokazali i čelnici istočne Europe.
Odlučnost SAD-a i međunarodni pritisak bili su odlučujući u zaustavljanju ruske invazije. Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy dogovorio je s Kremljom sporazum o prekidu vatre prema kojem je Rusija morala povući svoje trupe na prijeratne položaje. S prekidom vatre Rusija je povukla svoje trupe, ali nikada nije u potpunosti napustila Gruziju.
Ratni plijen
Rat, koji je trajao nekoliko dana, ostavio je za sobom stotine mrtvih i tisuće raseljenih. Kako je reakcija Zapada bila prigušena, Putin je iz svega izašao relativno neokrznut te s dva nova teritorija pod ruskom okupacijom: Abhazijom i Južnom Osetijom. Kremlj do danas nastavlja nastavlja kršiti sporazum o prekidu vatre uz posredovanje EU okupacijom ove dvije pokrajine.
Iako Rusija nije uspjela dobiti nikakvo značajno međunarodno priznanje okupiranih teritorija u Gruziji, iz perspektive Kremlja, djelomično je postigla svoje ciljeve: kaznila je Gruziju, obeshrabrila druge reformatore u regiji, stvorila ozbiljne prepreke proširenju NATO-a i izazvala europski poredak temeljen na pravilima.
Ubrzo nakon toga, Rusija je nastavila raditi kao i obično u svim svojim međunarodnim organizacijama i tvrdila da je njezin čin agresije bio incident koji je izazvala gruzijska vlada svojim napadom na takozvane ruske mirovne snage.
Previše ustupaka
Nekoliko mjeseci nakon završetka rata u Gruziji, a u pokušaju da osigura potporu Rusije za operaciju u Afganistanu i nuklearni sporazum s Iranom, novoizabrana administracija predsjednika SAD-a Baracka Obame nagradila je Kremlj njegovom loše osmišljenom politikom 'resetiranja' odnosa.
Za Rusiju, ovaj novi pristup značio je da se neće suočiti s političkim ili ekonomskim posljedicama svoje agresije. Putin je uspio izvući više ustupaka od SAD-a: proces učlanjenja Gruzije i Ukrajine u NATO stavljen je na čekanje.
Ruska teritorijalna ekspanzija naišla je na malo otpora, a zapadne vlade često pokazuju impuls da se prilagode ruskim zahtjevima, piše Foreign Affairs. Tako je Zapad godinama odbijao opskrbiti Gruziju i Ukrajinu obrambenim oružjem, čineći tako Rusiju sve militantnijom.
Presjednik George Bush je 2007. predložio izgradnju novog raketnog štita u Europi, za zaštitu od nove prijetnje iz Irana. Projekt je uključivao postavljanje komponenti sustava proturaketne obrane u Češkoj i Poljskoj. Rusija se oštro protivila projektu, smatrajući ga prijetnjom. Obamina administracija je 2009. predložila je revidirani plan. Rusija mu se načelno usprotivila, a kao rezultat toga, SAD je odustao od svojih planova.
No, rat u Ukrajini bolno pokazuje da Europa treba sposobnost zaštititi se od ruskih projektila više nego od iranskih.
Uplitanja u tuđe izbore i špijunaže
Nekažnjen, Kremlj je udvostručio špijunažu, kibernetičke napade i dezinformacije. Ciljao je na liberalna društva blizu svojih granica i daleko izvan njih. Koristio je hibridnu taktiku koja uključuje energetiku, trgovinu te miješanje u unutarnje poslove drugih zemalja.
Ovo uplitanje došlo je u različitim oblicima, od nastojanja da se utječe na izbore u mjestima kao što su Francuska i SAD do pokušaja državnog udara u Crnoj Gori 2016. Zahvaljujući ruskom utjecaju, nastali su proruski režimi, poput Viktora Janukoviča u Ukrajini, Bidzine Ivanišvilijev u Gruziji, a Igor Dodon u Moldaviji.
Nakon što su 2014. javni prosvjedi u Ukrajini prisilili Janukoviča na povlačenje s dužnosti, Rusija je napala zemlju, anektirala Krim i okupirala regije Donjeck i Lugansk. SAD je pokrenuo napore usmjerene na obuzdavanje Rusije, uključujući i neke sankcije ali, odgovor Zapada ostao je neadekvatan: sankcije su bile previše mlake, a mirovni proces koji su vodile Francuska i Njemačka previše popustljiv.
Alternativni pravci za energente i trgovinu
Snaga zapadne potpore Ukrajini oblikovat će europsku sigurnost i stabilnost poretka temeljenog na pravilima u godinama koje dolaze, piše dalje Foreign Affairs. Ukrajinska pobjeda koja uključuje obnovu njezine teritorijalne cjelovitosti i kazneni progon odgovornih za ratne zločine i genocid bit će temeljni napredak prema trajnom miru u Europi. Ali, Zapad ne bi trebao stati na tome.
Foreign Affairs sugerira članstvo u NATO-u za Gruziju i Ukrajinu, kao i da zapadni saveznici trebaju podržati demokratski razvoj u zemljama u ruskom susjedstvu. Zapad bi, navodi se dalje, trebao otupjeti ruske napade podržavajući demokratske pokrete, civilno društvo, vladavinu prava i reforme dobrog upravljanja u tim zemljama te zauzimajući oštriji stav prema kleptokratima i autokratima.
SAD i saveznici terbali bi podržati oslobađanje teritorija koje je okupirala Rusija, uključujući gruzijsku Abhaziju i Južnu Osetiju i moldavsko Pridnjestrovlje te naučiti Rusiju da se mijenjanje granica silom neće tolerirati. Također, navodi Foreign Affairs, Zapad bi trebao zadržati teške ekonomske sankcije Rusiji dok ne povuče svoje snage s okupiranih teritorija te nastaviti pomagati Gruziji i Moldaviji u reintegraciji regija.
Za Europu pak Foreign Affairs savjetuje da se mora jednom zauvijek odviknuti od ruske energije jer je takva ovisnost čini ranjivom na pritiska iz Moskve te da je vrijeme za izgradnju plinovoda koji zaobilazi Rusiju. List ističe Transkaspijski plinovod kao način za poticanje veće energetske neovisnosti EU-a jer bi povezao Središnju Aziju bogatu plinom s europskim tržištem bez prolaska kroz Rusiju.
Savjetuje se i podržavanje razvoja prometne infrastrukture koja povezuje Europu s Južnim Kavkazom, a odatle ide u središnju Aziju i šire. Time bi se stvorio trgovinski koridor koji ne prolazi kroz Rusiju.
Promjena unutar zemlje
Medij zaključuje kako je malo vjerojatno da će Rusija u skoro vrijeme postati liberalna ili miroljubiva država - čak i eventualna Putinova zamjena vjerojatno će doći iz kruga KGB-a.
Vrijeme i trud, ponajprije samih Rusa, bit će potrebno uložiti kako bi Rusija postala slobodnije društvo koje ne predstavlja opasnost za susjede i za svijet. Prvi korak u tome trebao bi biti podrška demokracijama oko Rusije, što će Europu približiti cjelovitosti, slobodi i miru, zaključuje Foreign Affairs.
