Očita otmica i vjerojatno ubojstvo istaknutog saudijskog novinara Džamala Kašogija u saudijskom konzulatu u Istanbulu 2. listopada raskrinkala je ružni despotizam iza reformističke slike prijestolonasljednika Mohameda bin Salmana, piše Foreign Policy. Ipak, manje uočljiv je način na koji je taj skandal otkrio dugotrajno neprijateljstvo između dviju država koje su od početka izravno uključene: Turske i Saudijske Arabije.
Temelj rascijepa leži u različitim verzijama sunitskog islama u dvjema državama, u verzijama koje su evoluirale u jako različitim povijesnim putanjama i koje su proizvele suprotstavljene vizije suvremenog Bliskog istoka. Ako sadašnja kriza prisili nemuslimanski svijet na biranje strana između ta dva religijska modela, odluka bi trebala biti jednostavna.
Dvije verzije islama
Obje su promašene, ali na temelju prošlih djelovanja i ideja za budućnost, samo jedna od njih zaslužuje međunarodnu podršku, piše FP. Treba se vratiti u 18. stoljeće kada je glavnina onoga što danas zovemo "Bliskim istokom", uključujući gostoljubljivije dijelove Arapskog poluotoka, bilo dijelom Osmanskog Carstva kojim je iz Istanbula, tadašnjeg Konstantinopola, upravljala kozmopolitska elita uglavnom sačinjena od Turaka i balkanskih Muslimana, uključujući Bosance i Albance.
Zapadna regija Arapskog poluotoka Hejaz, koja je uključivala svete gradove Meku i Medinu, bila je obožavana iz religijskih razloga, ali zaostalo područje bez političkog ili kulturalnog značenja.
Oživljenje kontroverzne habelijske pravne škole
U najzabačenijem središnjem dijelu Arapskog poluotoka, zvanom Najd, 1740-ih pojavio se učenjak Muhamad ibn Abd al-Vahab s vatrenim pozivom za obnovu "pravog islama".
Oživio je hanbelijsku pravnu školu, najdogmatičniju od četiri glavne sunitske škole, sa strašću za odbacivanjem i napadom na Muslimane "otpadnike", što uključuje šijite, ali također druge sunite poput Osmanlija.
Saudi Crown Prince Mohammed bin Salman attends a meeting with Lebanon's Christian Maronite patriarch on November 14, 2017, in Riyadh. Saudi Arabia's King Salman hosted the head of the Lebanese Maronite church Beshara Rai, a historic first at a time when Riyadh is stepping up the pressure on Iran-backed Hezbollah. / AFP PHOTO / Fayez Nureldine
Kako su Osmanlije slomile vehabijski otpor
Potonji je kriv za različite "inovacije" u religiji, termin koji mjeri "krivovjerje" u kršćanstvu, poput mističnog sufizma i obožavanja mjesta hodočašća. Vahab je ubzo ušao u savez sa starješinom Ibn Saudom, osnivačem dinastije Saud.
Prvu saudijsku državu koju su uspostavili se povećavala u veličini i ambiciji, što je dovelo do velikog masakra šijita u Karbali 1801. i okupacije Meke 1803. godine. Osmanlije su slomile vehabijski otpor 1812. godine preko svog protektorata u Egiptu, a vehabizam se povukao u pustinju.
Zabrana arapske trgovine robljem
Sljedeći ustanak u Hejazu dogodio se 1856. kada su Osmanlije, zahvaljujući utjecaju svojih britanskih saveznika, uvele novu heretičku "inovaciju": zabranili su trgovinu robljem koja je tada bila lukrativan posao između afričke obale i arapskog grada Džede.
Na naredbu bijesnih trgovaca robljem Abd-al Mutaliba od Meke je objavljeno da su Turci postali nevjernici te da je njihova krv legalna. Kao što doznajemo iz kronika osmanskog državnika Ahmeda Cevdeta Paše, turski su grijesi uključivali "dopuštanje ženama da otkriju svoje tijelo, da ostanu odvojene od svojih očeva i supruga te da imaju pravo na razvod".
Te su promjene uvedene za Tanzimata, odnosno Reorganizacije, velikog osmanskog reformskog pokreta sredinom 19. stoljeća kada je carstvo uvezlo mnoge zapadne institucije i norme. To je Osmanskom carstvu u konačnici omogućilo da postane ustavna monarhija s izabranim parlamentom, nešto što je još uvijek nezamislivo u apsolutističkoj monarhiji kakva je Saudijska Arabija.
Uspon moderne Turske Republike vodio sekularizaciji
Također je dopustilo uspon moderne Turske Republike, u kojoj je sekularno pravo postalo normom, gdje su žene dobile jednaka prava te je počeo razvoj demokracije.
Doduše, danas smo u vrlo tamnoj točki turske demokracije zbog religijske reakcije na jačanje sekularizma francuskog stila koju je preuzeo predsjednik Recep Tayyip Erdogan kako bi potaknuo žestoki autoritarni populizam. "Turski model" koji predstavlja Erdoganova stranka na početku ovog stoljeća je bio inspiracija mnogim Muslimanima, kao sinteza islama i liberalne demokracije.
Ipak, u posljednjih pet godina taj se model dramatično slomio, pri čemu je Turska postala dom zatvorenih novinara, slomljenih protivnika, mržnje, paranoje i novog kulta ličnosti kojeg je Mustafa Akyol, stariji suradnik na Institutu Cato, nazvao "Erdoganizmom", piše FP.
Turkish President and leader of Turkey's ruling Justice and Development (AK) Party Recep Tayyip Erdogan addresses the crowd during his party's parliamentary group meeting at the Grand National Assembly of Turkey (GNAT) in Ankara, on October 02, 2018.
Dva spora Ankare i Rijada
Ipak, Erdogan i njegovi suradnici islamisti su još uvijek turski islamisti koji, u usporedbi sa saudijskom elitom, još uvijek dijeluju u modernijem zakonskom okviru u kojem se očituje blaža interpretacija sunitskog islama, a to baca svijetlo na dva velika politička spora koja su se pojavila između Ankere i Rijada.
Prvi se tiče Irana, jer su Saudijci prvaci ujedinjene sunitske fronte protiv Irana, koja nije oslobođena mržnje prema "onima koji odbacuju", što je ponižavajući naziv za šijite, što je duboko ukorijenjeno u vehabizam. Dok ta ratobornost može zvučati kao glazba sokolova u Washingtonu i Izraelu, koji su odlučni u izolaciji Irana zbog svojih vlastith razloga, to samo pojačava otrovno sektaštvo u regiji, čiji je najpoznatiji primjer katastrofalni građanski rat u Jemenu.
Iranian President Hassan Rouhani meets with UN Secretary General Antonio Guterres(not shown) in New York on September 26, 2018, on the sidelines of the United Nations General Assembly. (Photo by / )
Iako je godinama u lošim odnosima s Iranom zbog građanskog rata u Siriji, Turska nije osudila Iran kao svog neprijatelja, a kamoli poticala bilo kakva antišijitska stajališta. "Moja religija nije ona od Sunita ili Šijita," nekoliko je puta ponovio Erdogan. "Moja je religija islam." To je pravi pristup u regiji koja treba manje sektaštva. Erdogan vjeruje da je najbolji način kako pokoriti Iran destabiliziranjem utjecaja preko diplomacije i to one vrste koju je isprobavao bivši američki predsjednik Barack Obama, a ne prijetnjama i agresijom.
Drugi spor između Ankare i Rijada tiče se Muslimanskog bratstva, glavne islamističke političke stranke u Egiptu s ograncima diljem regije. Rijad osuđuje Muslimansko bratstvo kao terorističku organizaciju te je podržavao brutalni vojni udar u Egiptu protiv Muslimanskog bratstva 2013. godine.
Istanbul, novi glavni grad arapskih disidenata
S druge strane, Ankara je osudila državni udar te pretrpjela puno toga s Bratstvom, čime je Istanbul postao novim glavnim gradom arapskih disidenata, posebice onih povezanih s Bratstvom. Važno je pravilno shvatiti konture tog spora. Muslimansko bratstvo je politička stranka čiji je konačan cilj uvođenje šerijata ili islamskog zakona, što može biti legitimna briga za sekularne Arape.
Međutim, Saudijska Arabija već je usvojila najrigidniji oblik šerijata te također promovira salafistički pokret širom regije, koji je nazadniji od Muslimanskog bratstva po pitanjima poput prava žena. Prava briga za Saudijsku Arabiju vezana uz Muslimansko bratstvo je politička, a ta je da je popularni islamistički pokret koji ne priznaje apsolutni autoritet vladara subverzivan.
Ipak, povijest pokazuje da je ono što je stvorilo terorističke ogranke Muslimanskog bratstva je bila nasilna represija arapskih tirana. Kao što stručnjaci poput Shadija Hamida kažu, "normaliziranje islamističkih stranaka" je zapravo jedini način za izgradnju arapskih demokracija. Turski islamisti koji se sada skrivaju iza Erdogana, a koji su dugo bili naviknuti na izbornu demokraciju, su u npravu kada koriste isti argument. Ipak, također moraju znati da demokracija ne znači ništa ako označava tiraniju većine, što se čini kao trenutačni pristup u Turskoj.
Turska se treba okrenuti Tunisu, a Saudijska Arabija Jordanu i Maroku
Kako bi došlo do napretka u Turskoj, trebaju oponašati mnogo svijetliji primjer Tunisa, gdje su islamisti i sekularisti u mogućnosti zajedno donijeti liberalni ustav. U međuvremenu, prikladan model reformi za Sudijsku Arabiju bi proizišao iz racionalnih ustavnih monarhija u regiji, poput Jordana i Maroka, koje su slobodnije od ostalih arapskih zemalja.
Saudijski prijestolonasljednik Mohamed bin Salman, koji je navodno pokušao šarmirati Zapad s popularnim reformama poput onih koje dopuštaju ženama da voze automobile, mora shvatiti da modernost nije samo u kozmetičkim društvenim promjenama, nego također nekim mjerama političke slobode, što ne znači besramno ubijati svoje kritičare, zaključuje FP.
Egypt's deposed Islamist president Mohamed Morsi waves from inside the defendants cage during his trial at the police academy in Cairo on January 8, 2015. An Egyptian court is to deliver a verdict on April 21 in the trial of Morsi and 14 others charged with inciting the killing of protesters, judicial officials said.
