Bosna i Hercegovina ispraća 2019. kao još jednu godinu koju je, umjesto na stabiliziranje i napredak, potrošila na stagnaciju, unutarnje napetosti i sukobe sa susjedima, uz slabašnu nadu kako bi se s uspostavom nove vlasti, na koju se čekalo 14 mjeseci, stvari ipak mogle promijeniti.
Izborna 2018. godina u BiH do sada nije promijenila gotovo ništa. Izbori provedeni u listopadu te godine trebali su dovesti do uspostave novih vlasti od kojih se očekivalo da osiguraju provedbu reformi i nastavak puta zemlje ka euroatlantskim integracijama.
Ta su se očekivanja pokazala neutemeljenima, jer je nova vlast uspostavljena tek u Republici Srpskoj, gdje sve procese autokratski kontrolira aktualni član Predsjedništva BiH Milorad Dodik pa mu nije bio problem nastaviti voditi političke procese na dosadašnji način. Nove vlade dobila je i većina od deset županija u Federaciji BiH, no ne i taj entitet kao ni država.
Uobičajeni način vođenja politike i ovdje je došao do izražaja, jer izborni model u BiH ne omogućuje niti jednoj stranci da diktira način uspostave nove vlasti pa se sve svodi na svojevrsnu stranačku slagalicu u kojoj valja uskladiti različite političke apetite te nacionalne i teritorijalne kriterije.
Državna vlast cijelu je godinu bila "na čekanju" jer su se vodeće srpske i bošnjačke stranke sukobile oko toga hoće li BiH nastaviti približavanje članstvu u NATO-u, a za to vrijeme zemlja je gospodarski stagnirala, a migrantska kriza se zaoštravala postavljajući nove kušnje za vlast.
Razilaženja oko NATO-a s igračima u pozadini
Dodikov Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) odlučno se protivio približavanju NATO-u, dok je Stranka demokratske akcije (SDA) na tome podjednako odlučno inzistirala, a izravni povod za prijepore bila je potreba usvajanja Godišnjeg nacionalnog plana reformi (ANP) kojega NATO traži kako bi aktivirao Akcijski plan BiH za članstvo (MAP).
Kompromis je na kraju ipak pronađen no, tipično za bosanskohercegovačke prilike, nitko ne može definirati kako on zapravo izgleda. Predsjedništvo BiH je u studenome, uz Dodikovu suglasnost, usvojilo dokument pod nazivom "Program reformi", koji treba biti poslan u sjedište NATO-a u Bruxelles dan nakon što parlament potvrdi novi saziv Vijeća ministara BiH, što se očekuje do kraja prosinca.
Što u tom dokumentu piše nije vidio nitko osim članova državnog vrha i njihovih savjetnika, a Dodik ponavlja tvrdnje kako to nije Godišnji nacionalni plan reformi (ANP), dok njegov hrvatski kolega u Predsjedništvu Željko Komšić kaže da jest.
Poligon za odmjeravanje snaga
Misteriozni dokument zapravo je tek jedan element u važnoj igri natjecanja između Rusije i Zapada, pri čemu se BiH našla u situaciji da potpuno podijeljena služi kao poligon za odmjeravanje snaga i utjecaja drugih u regiji.
Prividni konsenzus u BiH i dalje se održava na planu europskih integracija, unatoč kontinuiranim naporima vlasti Republike Srpske da partnerstvo s Moskvom prikažu barem podjednako važnim kao i ono s Bruxellesom.
No proces provedbe složenih reformi za BiH se pokazuje zadaćom kompliciranijom nego za većinu drugih država regije, s obzirom da još uvijek nema pozitivnog odgovora na zahtjev poslan iz Sarajeva još 2016. za odobravanjem statusa kandidata za članstvo u Europskoj uniji pa je neizvjesno kada bi uopće mogli početi pregovori o pristupanju.
Umjesto na provedbu reformi i realiziranje važnih infrastrukturnih projekata cijela 2019. potrošena je na unutarnje političke sukobe, a više od milijarda eura odobrenih kreditnih sredstava, najvećim dijelom iz financijskih institucija EU, cijele je godine bila zamrznuta jer državni parlament nije zasijedao pa nije ni mogao dati nužnu suglasnost za realizaciju tih kredita.
To je i razlog zbog kojega se u BiH još uvijek puževim korakom realiziraju veliki infrastrukturni projekti poput autoceste na koridoru V c, jer u 2019. u promet nije pušten niti jedan novi metar te prometnice.
Godina potrošena na unutarnje sukove
Proteklu godinu BiH ispraća opterećena i teškim unutarnjopolitičkim pitanjem promjene izbornog zakonodavstva. Taj je problem eskalirao nakon što je Komšić na posljednjim izborima pobijedio predsjednika HDZ BiH Dragana Čovića u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Najveća hrvatska stranka nakon toga je uputila ultimativni zahtjev svojim bošnjačkim političkim partnerima za izmjenama izbornog zakona kojima bi se spriječilo da ubuduće, kako to doživljavaju, netko Hrvatima nameće izabranog predstavnika u vlasti.
O tome još nema nikakvog dogovora, a bez toga će teško biti nove vlade Federacije BiH, no unutarnja rasprava o izmjenama izbornog zakona bitno je utjecala i na pogoršanje odnosa između BiH i Hrvatske, na čiji su račun uslijedile salve optužbi iz Sarajeva o navodnom miješanju u unutarnje poslove susjedne države zbog činjenice da hrvatski dužnosnici daju jasnu potporu zahtjevima HDZ BiH.
Optužbe na hrvatski račun, migrantska kriza dolila ulje na vatru
U 2019. godini, osim na marginama međunarodnih skupova u inozemstvu, najviši dužosnici iz BiH i Hrvatske uopće se nisu sastajali, a službeni odnosi između Sarajeva i Zagreba vidno su zahladili.
Odnose dvije države uz to je značajno opteretila migrantska kriza. Prema procjenama policijskih agencija u BiH, u tu je zemlju od početka godine ušlo preko 40 tisuća ilegalnih migranata, gotovo dvostruko više nego u 2018.
Svi oni žele dalje na Zapad i izravno pritišću granicu s Hrvatskom koju BiH ne može učinkovito nadzirati, baš kao ni granicu sa Srbijom i Crnom Gorom, jer bosanskohercegovačkoj graničnoj policiji nedostaje ljudi i opreme, a država nema mehanizme kojima bi takvo stanje promijenila. Glavni problem je u činjenici da različite razine vlasti u BiH imaju potpunu autonomiju u unutarnjim poslovima te je reagiranje na krizne situacije poput ove moguće jedino na temelju suglasnosti svih.
Vlasti u RS pri tom odbijaju mogućnost raspoređivanja pripadnika drugih policijskih agencija iz države ili vojske na teritoriju tog entiteta radi zaštite istočnih granica, a bez toga nema ni rješenja krize na granici BiH i Hrvatske pa se na proljeće može očekivati nova eskalacija migrantske krize.
Piše: Ranko Mavrak
