Taj 13. rujna 1942. označio je početak najpoznatije faze bitke za Staljingrad. Toga dana započele su borbe između jedinica njemačkog Wermachta i sovjetske Crvene armije u samome gradu koje će doslovno za svaku ulicu i kuću trajati sljedeća dva mjeseca. Bitka kod Staljingrada počela je ranije, već sredinom srpnja 1942., kada njemački avioni počinju bombardirati grad.
Zauzimanje Staljingrada trebala je biti samo jedna pobjeda u okviru šire ljetne ofanzive koju Nijemci poduzimaju na istočnom bojištu s glavnim ciljem zauzimanja naftnih polja na kavkaskom području. U tom smislu Staljingrad je imao važno prometno, strateško, ali i simboličko značenje. Jer, obraniti, odnosno osvojiti grad koji je nosio ime vođe Sovjetskog Saveza, bila je nezanemariva motivacija za svakog sovjetskog i njemačkog vojnika i zapovjednika.
Njemačka vojska je rušila sve pred sobom, ali stigla je zapovijed: 'Niti korak nazad!'
Zadatak da zauzme Staljingrad dobio je zapovjednik 6. armije general Friedrich von Paulus. Osim njemačkih, von Paulus je pod svojim zapovjedništvom u napadu na Staljingrad imao rumunjske, mađarske, talijanske, ali i hrvatske vojnike, pripadnike tzv. hrvatske legije koju poglavnik NDH Ante Pavelić dobrovoljno šalje kao pomoć Trećem Reichu i Adolfu Hitleru. Od 13. rujna 1942. do sredine listopada njemačka vojska je iz dana u dan prodirala sve dublje u Staljingrad rušeći sve pred sobom. Međutim, branitelji i građani najozbiljnije su shvatili Staljinovu zapovijed broj 227 izdanu 28. srpnja 1942. koja je glasila: Niti koraka nazad!
Već u studenome 1942. situacija na terenu u potpunosti se promijenila. Umjesto poraza i predaje, vojnici Crvene Armije predvođeni generalom Georgijem Žukovom opkoljavaju njemačke jedinice i prelaze u protunapad. Svojoj vojsci Hitler je izdao naredbu koja je po sadržaju sličila onoj Staljinovoj: nema predaje! Uz sve veće teškoće u opskrbi vojske hranom i municijom, možda i najveći problem Nijemcima je počela predstavljati oštra zima s temperaturama koje su se spuštale do – 30 stupnjeva. Unatoč Hitlerovoj opsjednutosti pobjedom 31. siječnja 1942. general Friedrich von Paulus se ipak odlučio predati.
Zanimljivo, istoga dana dobio je obavijest iz Berlina da je promoviran u čin feldmaršala. Upravo zbog toga je Hitler smatrao da bi se von Paulus trebao nastaviti boriti do samoga kraja, ili barem izvršiti samoubojstvo, ali da bi u svakom slučaju trebalo izbjeći situaciju da jedan njemački feldmaršal po prvi put u povijesti bude živ zarobljen. Nekoliko dana kasnije, 2. veljače 1943., predala se kompletna njemačka 6. armija što je označilo službeni završetak bitke kod Staljingrada. Von Paulus nije poslušao svog vrhovnog zapovjednika. U sovjetskom zarobljeništvu ostao je do 1953. kada mu je dopušteno da se vrati u Njemačku, točnije DDR odnosno Istočnu Njemačku koja je bila pod vlašću komunista.
Bio je to prvi nagovještaj mogućeg njemačkog gubitka rata
Bitka kod Staljingrada, tj. veliki poraz njemačke vojske i velika pobjeda Crvene armije, predstavlja važnu psihološku prekretnicu u Drugom svjetskom ratu. Bio je to prvi nagovještaj mogućeg njemačkog gubitka rata, što je uoči početka bitke izgledalo teško zamislivo. Tijekom bitke poginulo je ili na druge načine izgubilo život gotovo dva milijuna ljudi s obje zaraćene strane. Od gotovo 100 tisuća zarobljenih njemačkih vojnika, među kojima su bili i brojni generali, kućama se do sredine 1950-ih vratilo tek njih šest tisuća.
Iako je Staljingrad 1961., u okviru procesa destaljinizacije, promijenio ime u Volgograd, Staljingradska bitka i dalje predstavlja neusporediv primjer herojstva jednoga grada, njegovih žitelja i branitelja.
Sve epizode serijala XX. stoljeće by Hrvoje Klasić možete pročitati OVDJE.
