Pjotr Ivanovič Serdjukov (70) konstruirao je najubojitiji pištolj na svijetu koji je rezerviran za Putinove tjelohranitelje kao i ruske specijalce. Dok će Rusi bez problema izvoziti kalašnjikove, pa čak i moderne protuzračne sustave, ovaj pištolj ljubomorno čuvaju.
Pištolj koji sada zovu Serdjukov razvijan je devedesetih godina prošlog stoljeća. Kako su projekt financirale ruske tajne službe on je imao nekoliko konspirativnih imena: RGO 55, zatim SR-1 pa Vektor i Gjurza. Na kraju se, prenose Novosti, počeo proizvoditi za specijalne službe ruske vojske i policije pod nazivom SPS ( "Samozarjadni pistolet Serdjukova")
Pjotar Serdjukov završio je Politehnički insititut u Tuli, gradu kojeg je proslavio, "tetejac". Interes za oružjem naslijedio je od oca Ivana, sovjetskog časnika i napravio je prvi sasvim originalni pištolj.
Prvi ruski sasvim originalni pištolj
Hvaljeni (a svakako poznati) pištolji koji su se dugo proizvodili u SSSR-u, TT i PM su za osnovu ipak imali strane pištolje. Čuveni TT (Tulskij Tokarjeva), konstruisan je u Tuli a za osnovu je uzet američki pištolj "Browning", dok je PM (pistolet makarava) prerađeni policijski Walther. Neosporno je da su to bili odlični pištolji, ali su vremenom zastarjeli jer su proizvedeni takvi zaštitni prsluci koje nisu mogli probiti. Upravo zato su krajem osamdesetih godina u SSSR-u počeli razmišljati o sasvim novom, ubitačnijem pištolju koji može "izbušiti" i najbolje pancirke.
Oni koji su pucali Serdjukovom tvrde da "dobro leži u ruci" i što je osobito važno - vrlo je pouzdan. Za taj pištolj je napravljen poseban metak kalibra 9,21 milimetar. Na sto metara Serdjukov probija titanske listove debljine 1,4 mm ili četiri milimetra čelika. Uz malu izmjenu Serdjukov može koristiti i municiju od TT 7,62 milimetra ili metke Makarova od 9 milimetara.
Nije sve u dizajnu i konstrukciji
Konstruktor Pjotar Serdjukov se ne slaže sa onima koji tvrde da u eri računala uopće nije teško napraviti dobar pištolj.
"Jedan zapadni proizvođač kolekcijskog minijaturnog oružja napravio je zaista lijep pištolj. Uspio je čak i uvjeriti rukovodioce ruskog obrambenog kompleksa da naruče pištolj za rusku vojsku. Neosporno je da je dizajnerski taj pištolj bio zaista odličan. Ali kad su ga počeli testirati u bojevim uvjetima pokazale su se sve njegove mane. Problem mu je stvarala prašina i brzo se zagrijavao. Pokazalo se da nije dovoljno dobar za gađanje iz raznih položaja. Na kraju su shvatili da nije samo dizajn važan za oružje nego i druge njegove karakteristike", objašnjava konstruktor Serdjukov.
Jedan od najtežih zadataka konstruktora pištolja je kako koristiti veći kalibar a da oružje ne bude glomazno. Upravo je to uspio Pjotar Serdjukov. Njegov pištolj gabaritima i težinom nije mnogo veći od Makarova, ali je zato znatno ubojitiji.
Za svo oružje, pa tako i pištolje je vrlo važno ne samo konstrukcijsko rješenje nego i kvaliteta metala od kojeg je napravljen. Oružje od odličnog metala može biti vječno ako se pravilno održava. Kad je puška, automat ili pištolj napravljen od lošijeg materajala, poslije određenog vremena toplina deformira cijev i drastično pada preciznost.
I nakon 20 godina se priča o izrešetanim američkim prslucima
Konstruktor Serdjukov je prepričao anegdotu iz 1997. godine koja možda najbolje ilustrira koliko je njegov pišto revolucionaran. Bilo je to vrijeme kad su SAD i Rusija bili u dobrim odnosima pa su i vojske surađivale. Gosti iz Rusije su dovezli Amerikance u poligon marinca na demonstraciju novog oružja, među kojima je bio i pištolj Serdjukova.
"Predstavnici tajnih službi koje čuvaju predsednika SAD zamolili su da se provijeri izdržljivost pancirka koje su postavili na stotinjak metara. Svi zaštitni prsluci bili su izrešetani. Američki vrhunski tjelohranitelji su bili šokirani ubojitošću ruskog Serdjukova. Kasnije su Amerikanci tražili da tjelohranitelji ruskih predsjednika ne donose Serdjukove kad su na službenom putu u SAD", ponosan je Pjotar Serdjukov.
Iako je prošlo skoro dvadeset godina od vatrenog krštenja na poligonu marinaca, u SAD-u se o izrešetanim pancirima i danas priča.
U institutu u Klimovsku nisu prestali raditi na novim modelima pištolja koji će sa lakoćom bušiti još suvremenije zaštitne prsluke. Stalna trka između onih koji rade oružje i onih koji se bave sredstvima zaštite se nastavlja. I jedni i drugi ne žale novac za nove modele jer jako dobro znaju da su to investicije koje se dobro vraćaju.