Hrvatski zdravstveni sustav konačno je priznao da ne može ispuniti svoju zakonsku obavezu prema ženama koje zbog medicinskih razloga ostvare pravo na prekid trudnoće. Pa će HZZ Mireli Čavajdi platiti da taj zahvat obavi u Ljubljani. Jer u Hrvatskoj to nitko neće. Zbog masovnog priziva savjesti koji imaju hrvatski ginekolozi.
Pa tako recimo na ginekologiji bolnice Sveti Duh baš svi liječnici i medicinske sestre imaju priziv savjesti, njih 30.
Čistačice još dvoje.
Ali sveti duh je obuzeo i većinu drugih bolnica, pa tako čak 60 posto liječnika odbija obaviti pobačaj. Premda svaka žena do 10 tjedna trudnoće na njega ima bezuvjetno zakonsko pravo.
Ali ako liječnici i medicinske sestre imaju zakonsko pravo ne poštovati ženino zakonsko pravo, onda se postavlja pitanje čije je pravo važnije. Pravo liječnika ili pravo žena koji trebaju njihovu pomoć. Dakle, o tome raspravljamo, ako o tome uopće treba raspravljati, ali, eto nažalost, treba.
Ivici Račanu bog da dušu prosti...
Zapravo problem nije u tome koliko liječnika ima priziv savjesti, nego zašto uopće imaju mogućnost da se pozovu na priziv savjesti. Pogotovo jer je većina njih mirne savjesti radila pobačaje dok nije uveden priziv savjesti. Pa sad jedan ginekolog iz Šibenika kaže kako je radio pobačaje sve dok nije sreo Boga na koncertu Parnog valjka.
Dakle, funkcioniranje zdravstvenog sustava počiva na tome hoće li neki doktor negdje sresti boga i što će mu bog reći.
Međutim, načelo priziva savjesti uopće nije uvedeno zbog boga, ginekologa i stomatologa. Da, da i stomatolozi se po našem zakonu mogu pozvati na priziv savjesti. Već samo to dovoljno govori o tom zakonu i onome koji ga je donio a donijela ga je Vlada Ivice Račana, bog mu dušu prosti.
Prigovor savjesti je nastao kako vas država ne bi mogla prisiliti da radite nešto što se protivi vašoj savjesti, recimo da ubijate ljude. Zato prigovor savjesti ima smisla samo ondje gdje su građani izloženi nekoj državnoj obavezi, poput obaveznog vojnog roka, gdje ih država tjera da idu u vojsku, nose oružje i u slučaju rata ubijaju druge ljude.
U fundamentalističkoj katoličkoj državi nema javnog zdravstva
Ali, profesionalni vojnici nemaju pravo na priziv savjesti. Odrekli su ga se kad su dobrovoljno potpisali radni odnos s vojskom. Tako bi trebalo biti i u zdravstvu gdje također ne postoji obavezni medicinski rok niti državna prisila koja tjera liječnike da budu ginekolozi. Mogli su biti kardiolozi, neurolozi ili astrolozi.
Ali ako se ginekolozi mogu pozvati na priziv savjesti jer su na koncertu Lidije Bačić vidjeli Boga, onda stvarno imamo božansko zdravstvo. Ali ne javno.
Nije rješenje niti u tome da se liječnicima uskrati pravo na priziv savjesti. Jer kad smo već fundamentalistička katolička država, a jesmo, pogledajte ove grešnike kako gule koljena pred nekim šamanom. To je kao naša politička elita.
Kad smo, dakle, već fundamentalistička katolička država, svaki liječnik koji ima priziv savjesti jer treba obaviti posao za koji se sam javio i za koji je školovan i plaćen da ga obavi i ima problem s tim da pomogne svome bližnjem, što je i u kršćanskom svjetonazoru imperativ savjesti, svoju savjest može slobodno oprati u najbližoj crkvi. Bar njih danas ima.
Osuđen za smrt 32 žene i 16 djece hoda za život
Tri zdravo Marijo i dva očenaša, rješavaju sve probleme katoličke savjesti. OK, i sto eura dobro dođe. I stvar dokazano funkcionira.
Evo, čak i ratni zločinac može dobiti oprost, a ratni zločin je nešto najgore što čovjek može počiniti i prema čovjeku i prema Bogu. OK, možda nisu baš dva očenaša, nego četiri, pet, ali može se.
Pa ako je netko osuđen da je odgovoran, recimo, za smrt 32 žene i 16 djece, danas bez problema može zajedno s tim liječnicima koji se pozivaju na priziv savjesti, ponosno hodati za život. I oni s njim. I sve to mirne savjesti.
