Počeo je Interliber, a sve rekorde čitanosti u Hrvatskoj već mjesecima obara knjiga 'Budi financijski fit'. Gost Mojmire Pastorčić u RTL Direktu bio je Toni Vitali, košarkaš i financijski savjetnik koji vam je možda poznat kao Škrti Otočanin. 

Škrti Otočanin, moram priznati odličan nadimak za nekog tko dijeli savjete o štednji. Odakle to?

To su nekako moji prijatelji u polušali, poluistini mi nadijenuli taj nadimak budući da mi je otac s Hvara, majka sa Čiova, a ako je trebalo platiti kavu, nije baš da sam se potegao za novčanik, pa su mi dali taj nadimak.

Velik interes vlada za vašu knjigu, govorili ste danas i na Interliberu o tome, što nam interes o knjizi govori, da Hrvatima stvarno treba pomoć kako da budu finacijski fit?

Pa u svakom slučaju da rade na tome i da se nešto dešava po tom pitanju. Knjiga nadmašuje stvarno sva naša očekivanja. Prvu nakladu smo rasprodali, druga je evo blizu da će biti rasprodana. Planiramo i drugu knjigu, ali evo ukratko rečeno, što se tiče finacijskog znanja, Hrvati su relativno ok prema istraživanjima. Mogu li si nešto priuštit, hoće li možda uzeti nenamjenski kredit da kupe nekakav luksuz — to su neke česte zamke u koje Hrvati upadaju.

Širok je dijapazon tema pokrivate, ali možda najzanimljivija stavka kojom ste se bavili jest žive li Hrvati bolje ili lošije nego prije pet godina. Što kažu brojke? 

Uspoređivao sam brojke s 2020. i 2025. Znamo da se puno toga dogodilo u zadnjih pet godina — od koronavirusa i krize, pa inflacije, visoke i tako dalje. Mi Hrvati se općenito volimo žaliti. Možda mi Dalmatinci još i više od prosjeka, kako je sve loše. Ali nekako brojke pokazuju da Hrvati nisu nikad živjeli bolje.

Bar ne financijski gledano. Šta to znači? Plaća, odnosno primanja, su dosta nadmašila tu inflaciju, raste cijena. Tako da prosječan Hrvat danas živi bolje nego prije pet godina.

AUTORI HRVATSKOG BESTSELERA /

Milun i Ferenčak otkrili gdje vam curi novac i zašto su Slovenci financijski pismeniji od nas

Nije li ovdje zapravo velika razlika između plaća u državi i plaća u privatnom sektoru ili kad se gleda pet godina, nije toliko velika?

Postoji nekakva razlika, nije tolika kao što ljudi misle. Evo recimo, Državni zavod za statistiku ne dijeli samo privatni i javni sektor, nego to rade prema određenim industrijama, odnosno područjima u gospodarstvu. Tu vidimo da su nekako ta područja koja su primarno javni sektor narasla oko 60% u zadnjih pet godina, dok privatni sektor oko 50%. Postoji nekakva razlika — je li tolika kao što ljudi misle? Mislim da ne.

Ipak, jedna od stvari koja je rak rana u Hrvatskoj su cijene hrane, koje su rasle brže nego drugdje u Europi, koje su više nego u Sloveniji, Italiji, Njemačkoj...

Zašto je tako, ne znam. To je možda pitanje za nekoga tko se bavi tom industrijom, ali da su cijene hrane rasle više nego drugi proizvodi, to je točno. Oko 40% u zadnjih pet godina, i to se dosta primijeti. Pogotovo jer je u prosječnog Hrvata trošenje na hranu najveća stavka u budžetu, čak i ispred stanovanja i transporta. Možda je to nešto što najviše osjetimo i što najviše pogađa one najsiromašnije, mislim da je tu najveći problem.

Živiš u Švedskoj već nekoliko godina. Kakav je tvoj subjektivni dojam u tom smislu — cijene hrane, kakve su tamo u odnosu na Hrvatsku?

Moj subjektivan dojam je da su cijene nekako 'li-la'. Neki proizvodi su jeftiniji u Hrvatskoj, neki u Švedskoj. U Švedskoj je možda za nijansu skuplja hrana u supermarketima. Ali ako usporedimo sa životnim standardom, naravno, onda je u Hrvatskoj hrana puno skuplja u odnosu na standard.

Međutim, postoji razlika u tome na što Šveđani troše novac, a na što mi volimo trošiti?

Najveća razlika koju sam vidio je to vanjsko pokazivanje bogatstva, odnosno njegovo ne-pokazivanje u Skandinaviji. Tamo stvarno ne znate tko je direktor firme, a tko blagajnica u dućanu, dok je kod nas to lako prepoznati. Po vanjskim pokazateljima bogatstva — odjeća, automobili, satovi, luksuz. U Skandinaviji se na to gleda negativno, kao na nepoželjnu osobinu.

I svi idu biciklom?

Da, jako puno ljudi ide biciklom, pa čak i direktori kompanija. To nije ispod časti, niti se srame koristiti javni prijevoz, kao što možda neki Hrvati misle.

VJEČNA TEMA /

Kakva je financijska kultura Hrvata? Stručnjak Toni Milun o kreditima, minusima i štednji

Još jedan od problema kod nas su visoke cijene najma stanova...

Da, kad sam rekao da prosječan Hrvat živi bolje nego prije pet godina, to je istina, ali to ne znači da je sve divno i krasno. Cijene nekretnina i najma su poprilično narasle u zadnjih nekoliko godina. Najveći problem je priuštivost, pogotovo za mlade ljude danas.

Opet ću te pitati u odnosu na Švedsku — subjektivni dojam?

Kupio sam nedavno stan u Švedskoj i otprilike je cijena kvadrata čak i niža nego što je u Zagrebu trenutno, prosječno gledano. Naravno, ovisi sve, ali prosječna plaća u Švedskoj je otprilike duplo veća nego u Hrvatskoj. Tako da su nekretnine trenutno relativno ne-priuštive u Hrvatskoj.

Jedan od tvojih najzapaženijih videa na društvenim mrežama je onaj u kojem kažeš da je auto najgora investicija...

Meni je zanimljivo kako ljude ne zanimaju toliko teme poput mirovina ili financijskog planiranja, ali čim se spomene automobil svi reagiraju. To pokazuje koliko pažnje pridajemo luksuzu i statusnim simbolima. Rekao sam da je auto najgora investicija, ne zato što mislim da bi svi trebali voziti bicikle ili javni prijevoz, nego zato što auto nije investicija nego trošak. To je samo sredstvo koje nas dovodi od točke A do točke B. Trebali bismo se protegnuti koliko nam je pokrivač dug — i u kućnom budžetu, i u potrošnji na automobile.

Idemo sad onda o investicijama i mirovinama da ljudi nešto zapamte i dobro zapaze. 'I kad imaš malo novaca, imaš dovoljno da možeš staviti sa strane i u nešto investirati'

Tako je. Može se početi sa vrlo malim iznosima. Hrvatima je omiljeno ulaganje u nekretnine, ali ne može svatko investirati u nekretnine jer to zahtijeva puno novca. Danas se može već s 10 ili 20 eura mjesečno krenuti i ulagati za budućnost — za sebe, za djecu ili za mirovinu.

Koji je najbolji način? Doći u banku i dogovoriti da skidaju svaki mjesec? Treba li pustiti da banka investira ili o tome razmišljati sam?

Nema jednog odgovora za sve. Ali ja bih ipak prebacio osobnu odgovornost na nas, ne na banku, ne na državu, ne na nekog trećeg. Bitno je da ljudi sami shvate da imaju odgovornost prema sebi, svojoj budućnosti i svojoj djeci. Postoje razni načini — od jednostavnijih do složenijih. Primjerice, treći mirovinski stup je vrlo jednostavan način ulaganja gdje svatko može početi bez puno znanja, a novac se s vremenom umnaža za mirovinu.

I samo još za kraj, važan savjet: kako obuzdati trošenje? Kako zaustaviti tu impulzivnost da potrošiš više nego što imaš?

Vrlo teško. Ja sam škrti otočanin, tako da ja s tim problema nemam — meni je prirodno biti štedljiv ili škrt. Ali evo, korisna su dva pravila koja sam pokupio od jednog američkog autora. Prvo je pravilo 48 sati — ako želiš kupiti nešto što ti nije nužno potrebno, recimo luksuz ili novi komad odjeće, pričekaj 48 sati.

Razmisli je li ti to stvarno potrebno i isplati li se potrošiti novac. Drugo je pravilo 'puta dva' — ako želiš kupiti luksuznu stvar, uštedi duplo. Ako hlače koštaju 100 eura, uštedi 200 — sto uloži, a sto potroši bez grižnje savjesti. To pomaže štedljivima poput mene da pronađu balans između štednje i uživanja.