Ona je nacionalna prvakinja Hrvatskog narodnog kazališta. I jedna od najzanimljivijih hrvatskih glumica ikad. Ona je filmska redateljica. A ove subote publika će gledati njezinu prvu kazališnu predstavu.

Nina Violić režirala je 'Zakopana čuda', o svim fazama jedne ljubavne veze, od zaljubljivanja do smrti. A ljubavni par na sceni glumi stvarni bračni par Leon Lučev i Jelena Graovac Lučev.

Prate ih video projekcije i glazbeni performans, pa publiku u Centru za kulturu Trešnjevka čeka 'kazališni film uživo'. Predstavom Nina Violić nastavlja upješnu redateljsku karijeru. Njezin filmski prvijenac 'Baci se na pod', u kojem tri člana obitelji, svaki iz svoje perspektive, pričaju priču o kraju jednog braka, osvojio je brojne nagrade.

I film i kazalište, i režija i gluma, nema što ona ne zna - gošća RTL Direkta Mojmire Pastorčić bila je redateljica i dramska umjetnica Nina Violić.

Pročitala sam da je to 'mudar manifest ljubavi', pjesničko slavljenje ljubavi...

Monika Herceg je taj tekst napisala prije dosta godina, možda i prije deset. Ona je vrlo mlada, ali to je nevjerojatno zreo i lud tekst, baš kakva je ona sama. Inače je oštra, divlja, pankerska, ali ovaj tekst ima strašno puno nježnosti, krhkosti i velike mudrosti o ljubavi. O razvodu i pomirenju, o dubokom osjećaju i poimanju ljubavi.

Što sam se više njime bavila, to mi je bilo luđe da je jedan tako mlad čovjek napisao takav tekst. I zato sam ga pokušala, bez obzira što to nije prava izvedba, gotovo u cijelosti iznijeti. Bio mi je užasno inspirativan.

To mi je baš zanimljivo, oni su par na sceni, oni su par u stvarnom životu. Je li to otežava ili olakšava situaciju?

Zapravo je predivno da su oni izabrali baš taj tekst. On je vrlo izravan i jako intiman. Tražio je od svih nas da se otvorimo iskreno i da uđemo duboko u sebe.

Za njih je to, naravno, bilo izazovno. U svakom procesu postoje teške stvari, ali to je dobro. Mislim da su iznijeli predstavu kakvu su željeli i da su puno kopali po sebi. Nadam se da sam im u tom procesu donijela nešto novo, bez obzira na Leonovo ogromno filmsko iskustvo. On je zaista veliki glumac, prošao je sve, ali mislim da su oboje možda ušli još dublje — ne toliko osobno, koliko u sam odnos.

Uvijek sam voljela gledati filmove Woodyja Allena. Čitala sam da je on redatelj koji totalno pusti glumce, minimalno se miješa, daje im slobodu. Kakva si ti? Jesi stroga ili prigovaraš?

Njih treba pitati jesam li stroga. Ali oni su si ovdje zadali jako velik zadatak. Ja sam htjela da taj zadatak do kraja naprave, da se do kraja otvore. I u tom smislu sam ih gurala. Zanimljivo je da su to zapravo htjeli. To je nešto što su svi od mene očekivali i željeli.

IMA I NOVI IMIDŽ /

Mrle otkrio Mojmiri što uopće znači RKTRD NDRD: 'Probaj to govoriti cijeli dan'

Sviđa mi se jako ovaj opis 'kazališni film uživo'. Predstavu cijelo vrijeme prate videomaterijali. To je na neki način onda i film, neke ste scene snimali…

Predstava zapravo ima samo jednu scenu. Monika je prvu scenu napisala kao njihov prvi susret. U tih petnaest minuta oni si ništa ne kažu — samo se pogledaju, on njoj da pljugu, ona njemu pivu, zagrle se i tu sve završava.

Ali u tom trenutku kroz njih prolazi ogromna količina teksta — misli, emocija, sjećanja. To su doslovno dvije petarde u glavi. On je pisac u krizi, ona je mlada pjesnikinja, i sve im ogromnom brzinom prolazi kroz glavu.

Snimili smo jedan kadar koji traje petnaest minuta, bez prekida, sve u jednom kadru, na skradinskom buku. Tijekom predstave oni zapravo „nahraju“ sami sebe — daju si glas.

Zanimljiv je taj miks dvije forme. Koliko treba da se takav proces uvježba?

Radili smo zapravo vrlo malo, ali s dugim pauzama. Oni su bili jako spremni, brzo su naučili tekst. To se ne može raditi bez dubokog poznavanja teksta.

Rekla bih da je bilo nešto manje od mjesec dana intenzivnih proba. Kad radimo, radimo cijele dane — to je gerilska ekipa, nema sindikalnih problema.

S velikim zanimanjem ću pogledati tvoju predstavu. Gledala sam i film za koji si osvojila brojne nagrade. Moram primijetiti — ljubav je tvoja tema.

Jest. Kad sam prvi put radila kratki film 'Odvajanje', bavila sam se strahom od odvajanja od svog djeteta. Ona je igrala u tom filmu i to mi je tada bilo prvo u glavi i u srcu.

U drugom filmu bavila sam se osobnim fašizmom — onim fašizmom koji svi nosimo u sebi, a nismo ga svjesni. Gdje su granice, što je naš fašizam? Taj film je snimljen prije deset godina i danas bi možda bio još aktualniji.

'Baci se na pod' također nije film o ljubavi u klasičnom smislu, nego o tome je li moguće, čak i kad se dvoje ljudi rastane i postanu si potpuno strani, shvatiti da svaka priča ima svoju perspektivu.

KOD MOJMIRE /

Urban iskreno za Direkt: 'Volim gledati Doru, ali da se mene pita Hrvatska ne bi išla na Eurosong'

Da, jako je zanimljivo to prepričavanje skroz druge istine…

Film je strukturiran kroz tri perspektive istog događaja — rašomonski pristup, koji je zadnjih godina postao jako popularan. Ideja je da istina nikad nije jedna, nego se uvijek mijenja ovisno o poziciji iz koje je gledamo.

Rekla si da publika te prepozna kad si iskren, s čim se apsolutno slažem, to je onda vjerojatno razlog.

Valjda je to posljedica dugogodišnjeg bavljenja glumom. Kad si dugo na sceni, ne dopuštaš si da razmišljaš drugačije.

Ovdje se sve nekako ludo poklopilo — oni su o predstavi maštali godinu dana ranije, Monika je tekst napisala davno, a meni se učinilo da u ovom trenutku, u svijetu punom ratova, tenkova, aviona i svakodnevne neizvjesnosti, nema važnije teme od ljubavi.

Činilo mi se da bi svijet bio bolje mjesto kad bi se više ljudi dublje bavilo tom temom.

Zanimljiv je bio onaj tvoj tekst o golotinji ljetos i o tome da je najveći stupanj slobode za glumca — golotinja. Je li stvarno tako?

Mislim da ne postoji ništa toliko veličanstveno, krhko, nježno i slobodno kao golo žensko tijelo koje je već starije, koje nosi godine. To djeluje na publiku potpuno iracionalno.

Ono što, primjerice, Vlasta Delimar radi sa svojim tijelom na ovom području, to je božanstveno — i što je starija, to je luđe.

Zato mi se jako svidio ovaj zaključak: 'Skidanje do penzije, a nakon penzije samo golotinja.'

Cijeli život me beskrajno boli to što se kod glumica skidanje često predstavlja kao nešto što redatelj traži od njih. To me užasno nervira. Kad se konceptualna umjetnica skida, to je uvijek čin sa stavom. A glumice se rijetko pita. Zato se nadam da ću starjeti sa što manje odjeće i na sceni i na filmu.