On nikad nije bio na Euroviziji, nikad nije bio na ni na Dori. On nikako nije mainstream, ali svejedno je već drugi put rasprodao zagrebačku Arenu. 16. prosinca, sljedećeg utorka Urban će sa svojom četvorkom uz pratnju gudačkog orekstra proslaviti 30 godina na sceni. Na koncertu simboličkog imena, Nitko osim nas, bit će svega: Od Astronauta preko Mjesta za mene do Male Trube. Urbanova polica kroz godine napunila se Porinima, i za album godine i za pjesmu godine, i za najbolju suradnju, i za najbolju vokalnu izvedbu: i to bez nagrada koje je odbio primiti. Karijeru riječkog rock glazbenika obilježio je originalni zvuk i jedinstven izričaj: vidi se to i posljednjem spotu. Potpuno je nevažno ručno je animirani stop motion video, koji je od 2375 scena snimila njegova supruga Milica Czerny Urban. Damir Urban gost je RTL Direkta.

Ovaj posljednji spot, čini mi se, bio je projekt cijele obitelji, svi su sudjelovali.

Ne može drugačije. Mali je prostor. Mali je stan, Sve je u dnevnom boravku. Nismo otvarali prozore par dana jer bi vjetar pomaknuo stvari. Imali smo jedan stol koji je inače djeci služio za igranje. Mi smo ih iselili i njihove stvari. I na tom stolu usred dnevnog boravka s ligtom smo to radili.

Odlično to izgleda. Spot jako je zanimljiv. Znači - 2500.

Pa nismo znali, da će biti toliki posao. Mali je zapravo radio u školi neke svoje projekte i on isto voli snimuckati. Imaju jednu filmsku sekciju i oni su radili jedan animirani film od Stop Motiona. I onda smo, kao i mi nešto probali doma. Okej, malo kompliciranije. I moram ti reći da kad smo ja i supruga snimili prvih minutu, to je bilo. Nakon dva dana snimanja smo sjedili bez riječi. I jedan i drugi su, skužili da pjesma traje preko četiri i shvatili da ne znamo kako ćemo ovo izgurati do kraja tako da, ali preživjeli smo. I došlo mi je par puta da je ubodem pincetom u glavu. Ali, da, izašli smo jači.

Izgleda dosta komplicirano, ali ipak si onda ostvario ovaj san da budeš slikar i da crtaš, jer koliko shvaćam i ovaj vizual za Arenu i ove majice koje sad imaš, to je tvoj crtež?

Ali moram ti reći da trenutno uglavnom crtam, ili ako radim neki plakat ili vizual, to je na nagovor prijatelja, kao što je na primjer teatar Ulysses ili Boris Dežulović kad radi knjigu pa me traži da im ilustriram. S djecom doma crtam neke stripove i nešto. Onda nastaju takvi crteži kao za majicu. Ali ideju za ovaj crtež sam radio zajedno sa kćerkom Iskrom koja ima šest godina. Tako da je ovo, ajmo reći, zajednički rad. Ne mogu reći da je ovo moje.

Zato kažem projekt cijele obitelji.

Da jest. Svi smo u tome.

U utorak sljedeći imaš koncert u Areni. 'Nitko, osim nas' je slogan. Tko smo mi?

Pa mi smo ekipa koja se vuče već 30 godina. Prvo imam bend s kojima proslavljam 30 godina zajedničkog rada. Što isto mislim da je rijetkost na sceni. Ne mogu reći da smo zajedno zato što nam je uvijek idealno nego smo zajedno zato što dobro poznajemo mane i vrline jedni drugih i spremni smo oprostiti jedni drugima kad netko nešto zezne. Već smo dokoturali poprilično daleko. Isto tako i publika koja nam je nevjerojatno odana i ne znam što su točno prije 30 godina vidjeli u nama, ali iskreno. Nekako smo odrasli zajedno i ta publika dolazi danas na koncerte već sa svojom djecom koja imaju 10, 12, 15 godina. I nekako su uspjeli zaraziti i sljedeću generaciju s našom glazbom. Tako da ovo je jedno druženje gdje ćemo u dvorani definitivno biti samo mi, tako da nitko osim nas.

Već kad si rekao da ne znaš što je publika vidjela prije 30 godina jel ima nek pjesma koja ti je ono - ajme, što je ovo?

Ima ih puno. Ima ih puno, ali publika to ne mora znati. Vidjet će dovoljno. Ako neki singl ili stvar s kojom smo nešto htjeli, a onda je više nikad ne čuju na koncertu. To im je dovoljan znak da je sam autor shvatio da je negdje gadno zakazao.

Ima nekih pjesama koje ne ulaze...?

Naravno da ima.

Jel ima neka poznata kao koju ljudi vole, a neće ući?

Pa ne znam da li baš ima neku koju vole, ali recimo, pjesma Hiroshima je imala veliki spot oko kojeg smo se jako potrudili i pjesma nije tako loše prošla kod publike. Ali ja jednostavno nekad popustim sam pred sobom i nekad pišem nešto i jednostavno ne obratim dovoljno pažnje na određene riječi. Riječi su vrlo bitne i snažne i pokušavam paziti što pišem i govorim, ali bar kad pišem, imam vremena i ne mogu si dozvoliti takvu grešku tako da pjesmu Hirošima mislim da nismo izveli uživo zadnjih deset godina. Otkad je izašla. 

Ovaj koncert u Areni dolazi nakon serije intimnih koncerata koje si imao po manjim prostorima. Koja je razlika između ovog velikog koncerta pred petnaest tisuća ljudi i pred ovim gdje bude 200, 300 ljudi?

Razlika je bila prvenstveno u tome što sam te male koncerte bio posvetio svom ocu i nekom odnosu s njim koji zapravo nisam uspio riješiti za njegovog života, pa rješavam sada deset godina nakon što ga nema.

Nikad nije kasno...

Točno, tu sam svirao uz pratnju gudačkog kvarteta, kao što ćemo i sada. I onda je to drugačije zbog toga što nije bilo benda. S jedne strane su mi nevjerojatno falili da me spase u određenim trenucima, a s druge strane me situacija gdje sam sam prisilila da zakopam malo dublje po sebi. U tim živim nastupima, nema neke velike razlike. Mi smo mi, nemamo se namjeru zbog Arene mijenjati i predstaviti se kao neki veliki spektakl manijaci jer mi to nismo. To je pet ljudi koji sviraju već trideset godina zajedno. Da li smo u klubu ili smo u Velikoj Areni pjesme su iste. Pjesme će nas ili tu večer zapravo nositi sve zajedno ili neće. Neće se dogoditi nekakav spektakl, nema žena golih do pasa, nema nekakve specijalne odjeće u šljokicama, nema ništa, nema ništa. To je zapravo mi, glazba koju nosimo. Naravno, bit će svjetla, bit će ekrana, bit će velike pozornice. Ali realno - mi smo isti.

Slušala sam danas ovu zadnju pjesmu koju si objavio 'Hvatam se za dugme', a onda sam poslije pročitala da ste ju snimali kao Old School, da se ne popravlja. Što to znači?

Prvo da ti kažem kad već govoriš tu pjesmu kad si djecu prije spominjala. Skoro nam je u medije otišla objava da se pjesma zove "Hvatam se za dupe" zato što su klinci doma tu pjesmu pjevali uvijek "Hvatam se za dupe". Skoro je i meni i to prošlo. Skoro je otišla objava pod tim imenom kao novi singl "Hvatam se za dupe", ali srećom je Mili skužila u zadnji čas. Briši. Old School ne postoji. Radi se danas sve u svijetu. Ljudi snimaju ploču na kazetofon, na diktafon, na najbolju tehnologiju. Ono što je meni bitno je da se zadrži ta nekakva izvedba što bliža liveu. To ne znači da moramo nužno iz prve sve snimiti. Kod nas nema toliko copy paste, nego su to kanali koje smo mi izabrali. Znači, ovo je otpjevao broj 7. Sedma izvedba je bila najbolja. Ona onda ide u cijelosti takva i tako i za svaki instrument. Većinu instrumenata odsviramo live. To sva osnova se snimi u jednom prostoru.

Spomenula sam ranije neke nagrade koje ste odbili, neke Porine. Znam da si tada rekao da su te nominirali u krivoj kategoriji alternativne rock glazbe. Da je to bilo da si mislio da je to zbog tvog izgleda. Pa me zanima je li se nešto promijenilo?

Mislim da nažalost, mislimo da idemo naprijed i da smo se na neki način kao društvo digli na jednu stepenicu više, ali svakodnevno smo svjedoci toga da zapravo nismo i da u nekim stvarima živimo i natrag. Sada da ne širimo temu iz glazbe. U glazbi isto mislim da u nekim stvarima nismo otišli dalje osim u tehnologiji. Ja i dalje mislim da ja da dođem ovakav kakav jesam i da se slučajno odlučim istetovirati tri suzice na licu i da napravim valcer pjesmu da bi i dalje većina ljudi rekla - ovo je alternativa, a zapravo ti možeš ponuditi klasičniji valcer.

Znači, sudi se i dalje...

Sudi se i dalje prema izgledu, a glazbena nagrada bi trebala biti izuzeta od toga. Jasno mi za možda neke ljude koji se ne bave glazbom, ja im dajem za pravo da tako sude, Ali glazbeni kritičar ili ljudi koji su u tijelu koji bira nagrade ne može si to dozvoliti. Oni napokon samo slušaju glazbu, Oni ni ne vide tko to izvodi. Da li je pjevač slijep, da li vidi, da li je debeljuškast, mršav, visok, nizak, svejedno je. To je glazba, tako da u principu ne bi trebao izgled biti taj koji nosi ka svom smjeru.

Nisi bio nikad na Dori. Nisi nikad bio na Eurosongu. Svejedno me zanima tvoje mišljenje. Ovih dana to je važna tema. Treba li Hrvatska sudjelovati s obzirom da imamo mnoge zemlje koje su odustale zbog toga što će Izrael sudjelovati?

Malo je teža tema, ali idealno bi bilo kad bi mi se moglo politički djelovati na Izrael da Izrael odstupi s ovog natjecanja. Jednostavno da ih nema. U tom slučaju nitko ne bi bio zakinut. Naši izvođači kao izvođači drugih zemalja bi nastupali i pokazali svu svoju raskoš ili što već žele. U ovom slučaju, ako je to nemoguće, a vjerojatno je, jer je Njemačka uvjetovala. Oni svi peru neke svoje grijehe iz prošlosti i uvijek se vraćamo u tu prošlost. Ne, onda je jedino rješenje. Po meni je jedino normalno rješenje da odstupim, to jest da ne odemo.

Nisi nikad htio sudjelovati na Dori ili ići na Eurosong?

Ne, iz puno razloga, ali ne, ne osuđujem Doru. Mi isto gledamo i veselimo se. Jedemo kokice i to nam je isto jedna vesela večer doma. Ali ako pitaš mene - ne ja ne bih išao.