Nemoš ti mene toliko malo platit', koliko ja malo mogu radit'. Dobar je stari hrvatski moto, koji je odjednom postao globalni svjetski fenomen. Quiet quitting. Ljudi rade minimum minimuma, koliko je potrebno da stvari idu, ne rade kad je radno vrijeme gotovo, ne uzrujavaju se. Život nije posao, tako tumače quite quitteri na Tik Toku, o tome su pisali i New York Times i Guardian. Pa je morala i Ana Trcol.
Ne odgovaraju na mail iza 5 popodne, neće doći u subotu, neće otići šefu po kavu, neće organizirati team building u slobodno vrijeme. Oni su quiet quitteri, ne padaju na korporativne fore i žele da cijeli svijet zna za njihovu novu životnu filozofiju.
Život nije samo posao. Quiet quitting ili tihi otkazi zapravo znači postaviti granice na poslu. Raditi točno ono, odnosno onoliko koliko i za što ste plaćeni.
"To znači raditi, to znači raditi. Shvaćate li da to znači posao", kaže Trevor Noah.
"Tihi otkaz je izraz koji je postao popularan na Tik Toku ove godine. Znači mentalno se udaljiti od posla i obavljati minimum koji se od vas očekuje. Inače bih se sada našalio, ali kako god", rekao je Stephen Colbert, televizijski voditelj.
Ovaj trend donekle proizlazi iz pandemijskog rada od kuće koji je zamutio granicu privatnog i poslovnog, gdje smo bili dostupni cijelo vrijeme.
"I onda su počeli postavljati granice. U smislu odrađivat ću nužne radne zadatke u vremenu koji mi je propisan mojim ugovorom o radu i dogovorom s nadređenim. To je jedan okvir quiet quittinga", kaže Zvonimir Galić, psiholog.
Drugi okvir nije nikakav novi trend, nego dobro poznati hrvatski moto: ne možeš me toliko malo platiti, koliko ja mogu malo raditi.
"Taj quite quitting, odnosno ne možete me toliko malo platiti koliko ja mogu malo raditi ulaze jer im na poslovima nije dobro. Ovaj prvi oblik je dobar jer proizlazi iz potrebe, iz postpandemijskog tržišta rada i uspostave nad vlastitim životom, a ova drugo je stvar nad kojom bi se trebali zabrinuti", kaže psiholog Galić.
Da je ovo samo nova riječ za višestoljetnu bitku za radnička prava - misli Katarina Peović.
"Sve su to nazivi za nešto što smo već stoljetnom sindikalnom borbom izborili. Znači, osmosatno radno vrijeme. Koliko to god šokantno bilo poslodavcima, radnici su to već jednom izborili. No što se zbiva? Mi moramo biti svjesni da se u kapitalizmu ciklički već izborana prava moraju ponovno izboriti", kaže saborska zastupnica Katarina Peović.
Kao odgovor vidi radničku solidarnost.
"Čuči smo jako puno priča gdje uistinu samo jedan radnik koji odluči u 4 sata otići kući povuče druge radnike. Jer radnici moraju shvatiti da kada su ujedinjeni, oni su nepobjedivi", dodaje Peović.
I zato sljedeći put kažite ne neplaćenom prekovremenom satu, noćnom pozivu ili mailu na godišnjem odmoru.
