A sad moda. Pistom će uskoro šetati frizerke, računovotkinje, djelatnica domova za starije u originalnoj hrvatskoj odjeći i tako donijeti tračak glamura u dio Hrvatske u kojoj glamura baš i nema. Radi se o Petrinji, gradu koji je teško živio i prije razornog potresa, a sada kao da im je država rekla laku noć.
Ali, tekstilne radnice iz Petrinje pokazale su da im za dobar biznis ne treba ništa osim volje. Neumorno su šivale dvije godine, u garaži. Priča Silvane Menđušić. Zahvalit će na napornom radu Ljiljani Banić šivaći stroj na kojem radi. Nije ona navikla da je hvale i da je život mazi.
"Kad imate posao, onda imate osjećaj da je dobro. Jer svaki mjesec dobijete neku nadu, neku plaću, pokrijete neke svoje dugove, šta morate, imate za kruh, za mlijek", kazala je.
Godinama je radila u Sisciji, ispričala nam je Ljiljana Banić: "Kad je bio rat borili se u tom ratu, radili za vrijeme rata, skrivali uniformne koje smo šili, skrivali ih s papirima da ih kupac Nijemac ne vidi. Radilo se za van, cijelo vrijeme se radilo, mislili smo bude, bude... I onda kad je rat stao, takav raspad da odjednom ništa ne treba. U ovom gradu više ništa ne treba."
Sve su u jedno trenutku imale dojam da ih više nitko ne treba. Ako je itko zaslužan što se ova zemlja nije raspala kao nekvalitetna krpa, da se šavovi još uvijek drže i da netko u ovom kraju živi, onda tu su žene poput ovih u petrinjskoj radionici. 25 tekstilnih radnica šije zastore, trikotažu, ugostiteljsku konfekciju, radnu odjeću.
Kroje se i majice koje će za 20-ak dana nositi nogometni navijači. Danijela Žugaj, poduzetnica iz Petrinje: "Ne zaboravimo gdje smo. U Petrinji. U Petrinji, da. Petrinja je neću reći zaostala, ali osjećate se kao u nekakvom slijepom crijevu."
Danijela Žugaj zapošljava 25 žena. U biznis se bacila prije desetak godina: "A onda kad vam dođu djeca, obitelj, počnete vagati neke stvari i krenete cijeni sebe. Onda vidite koliko puno se zalažete, radite, a koliko malo dobivate. I onda sam odlučila pokrenuti vlastiti posao."
Sve što je zaradila, ulagala je u strojeve. Sada je vlastitim sredstvima između Petrinje i Siska izgradila proizvodnu halu u koju kani premjestiti proizvodnju i kaže: "Mi smo uspjeli zgradu napraviti... Ne mi, moj suprug i njegova firma, zgradu su napravili u roku od dva mjeseca, a struju čekamo već šest."
Ova petrinjska poduzetnica koja ima biznis u krhkoj tekstilnoj industriji, po prosječnoj kvadraturi gradi brže nego ministar Paladina i njegovi projekti obnove. Ali ovdje su već naučili da ne treba čekati da će im problem riješiti ne pretjerano učinkovit Plenkovićev kadar.
"Vi od nikog ništa ne dobivate, ljudi misle kako mi svi dobivamo. Od nikoga ništa nismo dobili", kazala je.
Pa su odlučili svom gradu sami nešto dati. U kontejnerskom naselju u kojem još uvijek, gotovo dvije godine od potresa, neke obitelji žive, živo je u ovom.
Posljednje su pripreme za posebnu modnu reviju. Modni dizajner Zoran Mrvoš osmislio je kolekciju, kao i Adriana Sladojević. Mrvoš: "Htjeli smo da se i tu desi nešto lijepo, da se obuku štikle, haljine, izaći na jedan event što je u Zagrebu pod normalno. I da ta industrija, jer ipak je tu 25 zaposlenih žena da to ostane tu."
Modnu reviju nosit će žene iz Petrinje, Siska i Gline, ravnateljica doma za umirovljenike iz Gline, šefica lokalne turističke zajednice, frizerke, knjigovotkinje… Sve one koje od ovog kraja nisu odustale. Mrvoš je i sam iz Zagreba, nakon potresa u glavnom gradu, preselio u selo pored Petrinje.
"Decentralizacija, da. Ali, mislim da bi mnogi trebali razmisliti o ovom kraju tu", kaže Mrvoš.
Hvali ovaj kraj kao idealan za život. Njegove kreacije koje će se sljedećeg tjedna nositi na petrinjskoj reviji, Ljiljana dovršava u radionici.
"Da se bilo šta radi, da se ima posla, to nam toliko znači da se ima posla, dići se i da ne moram nazad u Njemačku", želja je Banić.
Neka samo kreacije otputuju tamo.
