"Ovo je vrh Aconcagua!" – riječi su koje će sudionici ekspedicije života pamtiti zauvijek. Među njima i Monika Gvardijan, pacijentica koja deset godina živi s transplantiranim plućima. Dio je jedinstvenog pothvata – uspona na najviši vrh južne hemisfere.

Jedanaestero transplantiranih pacijenata sudjelovalo je u ovoj zahtjevnoj ekspediciji, a ukupno se na planinu zaputilo 26 članova tima. Uz Moniku, jedini Hrvat u ekspediciji bio je liječnik Feđa Džubur s Klinike za plućne bolesti Jordanovac.

„Veliki je pothvat, naravno da je bilo straha i nervoze na početku. Kad sam već došla na 5100 metara – iako sam mislila da to ne mogu. Očekivala sam da ću popeti samo bazni kamp na 4300 metara i ovo je bilo veliko postignuće. To je osjećaj ponosa“, ispričala je Monika.

Sudionici su se za ovaj izazov pripremali pune dvije godine, a sve su držali u tajnosti do samog kraja. Prvotna ideja bila je odabrati tehnički nezahtjevan uspon, no najveći neprijatelj bila je – hipoksija.

„To je skoro 7000 metara i dosta je odmaknuto od ekvatora pa je dostupnost kisika još niža. To odgovara negdje 7400 do 7500 metara u himalajskom dijelu. Zato smo se odlučili za Aconcaguu“, objasnio je Džubur.

POSKUPLJUJU I SUDSKE PRISTOJBE /

Nema više čekanja! Na snagu stupio novi zakon: Reporterka RTL-a objasnila što se sada mijenja

Kašalj i povratak s 5100 metara

Monika je stigla do visine od 5100 metara, no ondje su se pojavili zdravstveni problemi. Mučio ju je kašalj, a liječnička procjena bila je da se mora vratiti i započeti terapiju antibioticima.

„Kako je udahnuti zrak na 5000 metara s transplantiranim plućima? Nešto kao plućna hipertenzija, odnosno moje stanje prije transplantacije – jer nedostaje kisika. Nema boli ni patnje, ali ne možete se brzo kretati. Umor vas savlada već na prvom koraku. Nemate dovoljno ‘baterije’ da biste mogli dalje“, opisala je.

Kako bi se uopće pripremili sudionici su morali provesti čak 200 sati u šatorima s razrijeđenim zrakom. Uspon je bio zahtjevan za sve, no zanimljivo je da su transplantirani pacijenti na visini reagirali drukčije od zdravih članova tima.

„Njima hipoksija ne uzrokuje određene probleme kao nama – glavobolje, želučane tegobe i druge nuspojave. U našem istraživanju primijetili smo i manje edema pluća kod bolesnika s transplantiranim plućima. S druge strane, kod nas se javlja akutna planinarska bolest“, rekao je Džubur.

Tijekom cijelog uspona zdravstveno stanje sudionika bilo je pod strogim nadzorom liječnika. „I na planini smo vadili krv, radili ultrazvuke. Dva puta na dan morali smo upisivati puls, tlak, kako se osjećamo, imamo li glavobolje ili druge smetnje“, rekla je Monika.

Na planini su dijelili sve – od konzerve hrane do vlažnih maramica. Upravo su ti trenuci ostavili najdublji trag. „Prisilni team building koji se dogodi na velikim visinama, gdje nemate ni hrane ni vode. Kad s kolegama grizete jednu polusmrznutu jabuku na tim visinama – to vam ostane zauvijek urezano u sjećanje“, prisjetio se Džubur.

Ovo je priča o pomicanju granica i rušenju predrasuda. Sudionici su pokazali da i nakon transplantacije mogu živjeti – punim plućima.