Unatoč nizu grešaka, krivih procjena i preokreta na bojnom polju zbog kojih bi u većini normalnih zemalja sigurno bio svrgnut s položaja, ruski predsjednik Vladimir Putin i dalje je na vrhuncu moći u svojoj zemlji. Ruski tiranin i dalje nastavlja definirati konture rata u Ukrajini. On zapravo upravlja invazijom iako se naizgled čini kako su njegovi generali zaduženi za aktivnosti na bojnom polju. Taj privid zapravo je osigurač kako bi ga se zaštitilo od posljedica ako nešto u ratu krene po krivu. Putin i oni neposredno oko njega izravno rade na mobilizaciji Rusa na domaćem frontu i manipuliraju javnim stavovima o invaziji u Ukrajini. On je na neki način uspio u tom informacijskom ratu. Ovako svoj esej o velikim zabludama Kremlja u Foreign Affairsu započinju američke stručnjakinje za vanjsku politiku, specijalizirane za pitanje Rusije, Fiona Hill i Angela Stent.
Dodaju i kako je rat u Ukrajini razotkrio puni opseg Putinova personaliziranog političkog sustava. Na čelu Rusije nalazi se već 23 godine, no većih izazova koji bi testirali njegovu moć i dalje nema. Institucije izvan Kremlja kao da ne postoje.
"Nisam mogao ni zamisliti da će mi nedostajati Politbiro", rekao je Rene Nyberg, bivši finski veleposlanik u Moskvi. "Nema političke organizacije u Rusiji koja ima moć pozvati predsjednika i vrhovnog zapovjednika na odgovornost", dodao je. Diplomati, kreatori politike i analitičari zapeli su u petlji propasti, beskrajnoj međusobnoj raspravi, kako bi shvatili što Putin želi i kako Zapad može oblikovati njegovo ponašanje.
Nejasni Putinovi ciljevi
A određivanje Putinovih ciljeva teško se može odrediti. Kao antizapadni autokrat, on nema mnogo koristi od javnog otkrivanja svojih namjera. Ali prošla je godina dala neke odgovore. U zadnjih godinu dana svijet je saznao da Putin želi stvoriti novu verziju ruskog carstva na temelju svojih preokupacija iz sovjetske ere i njegovih tumačenja povijesti.
Također, postalo je jasno da druge države i akteri malo toga mogu učiniti da odvrate Putina od pokretanja rata ako je odlučan u tome, te da će ruski predsjednik prilagoditi stare narative, kao i usvojiti nove kako bi odgovarali njegovim ciljevima. No događaji koji su se zbili u proteklih godinu dana pokazuju da ipak postoje načini da se ruskog predsjednika ograniči, posebno ako se uključi dovoljno široka koalicija država.
Ipak, zapadni saveznici morat će ojačati svoje napore u borbi protiv Kremlja, jer čak i sada, nakon godinu dana pokolja, Putin još uvijek smatra da može pobijediti. Koncepti geopolitike iz sovjetske ere, sfere utjecaja, Istok protiv Zapada i mi protiv njih oblikuju način razmišljanja Kremlja.
Za Putina je ovaj rat zapravo borba s Washingtonom slična Korejskom ratu i drugim sukobima iz doba Hladnog rata. Nije Ukrajina glavni protivnik, i dalje to ostaje Washington.
Putin želi pregovarati izravno s Washingtonom o "isporuci" Ukrajine, s krajnjim ciljem da američki predsjednik potpiše odluku o budućnosti zemlje. Ne želi se izravno sastati s ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim. Njegov cilj ostaje onakva nagodba postignuta 1945. u Jalti, kada su američki predsjednik Roosevelt i britanski premijer Churchill sjeli sa Staljinom za stol i prihvatili postratnu dominaciju Moskve u istočnoj Europi bez da su o tome razgovarali s državama na koje je ta odluka itekako utjecala.
Ruski kamen temeljac
Za Rusiju je Drugi svjetski rat, Veliki domovinski rat, kako ga Rusi nazivaju, kamen temeljac i središnja tema sukoba u Ukrajini. Putinov naglasak prije godinu dana na oslobađanju Ukrajine od nacista pomalo je izblijedio u drugi plan. Putinova poruka Ukrajincima, Rusima i svijetu je da će pobjeda biti ruska i da Moskva uvijek pobjeđuje, bez obzira na cijenu.
Doista, počevši od komentara uoči svog novogodišnjeg govora 2023., Putin je odbacio prikaz rata u Ukrajini kao samo posebne vojne operacije. Prema njegovim riječima, Rusija je uhvaćena u egzistencijalnu bitku za svoj opstanak protiv Zapada. Ponovno kopa duboko po starim sovjetskim taktikama i praksama iz 1940-ih kako bi dobio podršku ruskog gospodarstva, političke klase i društva.
Putin je sposoban učiti iz neuspjeha i prilagoditi svoju taktiku na načine koji također podsjećaju na Staljinov pristup u Drugom svjetskom ratu, kada je Sovjetski Savez potisnuo nacističku Njemačku u epohalnoj bitci za Staljingrad. U rujnu 2022., dok je Rusija očito gubila na bojnom polju, Putin je naredio mobilizaciju dodatnih 300.000 vojnika. Zatim je izjavio da je Rusija anektirala četiri ukrajinska teritorija oko kojih su se najžešće borili, transformirajući vojnu i političku sliku na terenu i stvarajući umjetnu crvenu liniju.
Putin je opetovano mijenjao rusko vojno vodstvo u kritičnim trenucima i žestoko je radio kako bi osigurao da njegova zemlja ima dovoljno oružja za ratne napore.
Kada je ruskim snagama počelo ponestajati naoružanja, Putin je također nekoliko puta promijenio narativ o ratu kako bi natjerao svoje protivnike da nagađaju koliko daleko bi još mogao ići. On i drugi ruski dužnosnici, uključujući njegovog glasnogovornika i ministra vanjskih poslova, priznali su da je rat u Ukrajini imperijalni rat i da se ruske granice ponovno šire. Tvrdili su da će četiri anektirane ukrajinske oblasti "zauvijek" ostati dio Rusije, ali su zatim konstatirali da bi se o nekim granicama još moglo pregovarati s Ukrajinom.
Zna slabe točke Zapada
I zato u ovoj fazi sukoba stvarni ratni ciljevi Rusije ostaju nejasni. Ono što je jasno jest da Putin razumije slabe točke europskih i međunarodnih institucija, zna kako iskoristiti podjele u NATO-u, a već se okoristio stranačkim podjelama u zapadnim demokracijama kako bi širio dezinformacije i manipulirao javnim mnijenjem.
Na domaćem planu, Putin je pokazao volju dopustiti neka neslaganja svojih jastreba i rasprave o ratu, no ta negodovanja nastoji iskoristiti kako bi mobilizirao podršku svojoj politici.
Kremlj je besraman u svojoj retorici, a nikome u Putinovu okruženju nije stalo do koherentnog narativa. Ovoj drskosti odgovara nemilosrdnost na domaćoj političkoj sceni. Putin i njegove kolege spremni su žrtvovati i ruske živote, ne samo ukrajinske. Ne sumnjaju u metode koje Rusija koristi za prisiljavanje na sudjelovanje u ratu, od ubijanja dezertera maljevima (i zatim objavljivanja videosnimki ubojstava) do ubojstava neposlušnih poslovnih ljudi koji ne podržavaju invaziju. Putinu je sasvim u redu zatvarati oporbene vođe dok juri po zatvorima i najsiromašnijim ruskim regijama kako bi skupio ljude koje će koristiti kao topovsko meso na prvim linijama bojišnice.
Kremlj je uvjeren da će se Zapad na kraju umoriti od podupiranja Ukrajine. Putin vjeruje, primjerice, da će na Zapadu doći do političkih promjena koje bi mogle biti korisne za Moskvu. Nada se povratku populista na vlast u tim državama koji će odustati od podrške svojih zemalja Ukrajini. Putin također ostaje uvjeren da na kraju može obnoviti predratne odnose Rusije s Europom i da Rusija može i hoće ponovno biti dio europskih gospodarskih, energetskih, političkih i sigurnosnih struktura ako izdrži dovoljno dugo (kao što je to učinio Bašar al-Asad ostankom na vlasti u Siriji). Zbog toga je Rusija naizgled suzdržana u nekim političkim arenama. Primjerice, ima interese u suradnji s Norveškom i drugim arktičkim zemljama u norveškom arhipelagu Svalbard i Barentsovom moru, gdje je Moskva pazila na poštivanje međunarodnih sporazuma i bilateralnih ugovora. Rusija ne želi da joj rat u Ukrajini zaplete i pokvari cjelokupnu vanjsku politiku.
Nije potpuno izoliran
Putin je uvjeren da može razdvojiti interese Moskve jer Rusija nije međunarodno izolirana, unatoč svim naporima Zapada. Samo 34 zemlje uvele su sankcije Rusiji od početka rata. Rusija još uvijek ima utjecaj u svom neposrednom susjedstvu s mnogim državama koje su nekad bile dio Sovjetskog Saveza, iako te zemlje žele zadržati distancu od Moskve i rata. Rusija nastavlja graditi veze u Africi, Aziji, Latinskoj Americi i na Bliskom istoku. Kina i Indija bile su suzdržane pri glasanju za Ukrajinu u Ujedinjenim narodima iako su njihovi čelnici povremeno izražavali zaprepaštenje i nezadovoljstvo ponašanjem Moskve. Trgovina između Rusije i tih zemalja porasla je - u nekim slučajevima prilično dramatično - od početka sukoba. Slično tome, 87 zemalja još uvijek nudi građanima Rusije bezvizni ulazak, uključujući Argentinu, Egipat, Izrael, Meksiko, Tajland, Tursku i Venezuelu.
Jedan od razloga zašto je Zapad imao ograničen uspjeh u suprotstavljanju ruskom slanju poruka i operacijama utjecaja izvan Europe je to što tek treba formulirati vlastitu koherentnu priču o ratu, i o tome zašto Zapad podržava Kijev. Američki i europski kreatori politike često govore o rizicima prekoračenja ruskih crvenih linija i provociranja Putina, ali sama Rusija ne samo da je poništila posthladnoratovsko rješenje u Europi, već je također prekoračila svjetske crvene linije nakon 1945. kada je napala Ukrajinu i anektirala teritorij, pokušavaju nasilno promijeniti globalne granice. Zapad je to propustio jasno reći nakon ruske aneksije Krima 2014. godine.
Mlak politički odgovor i ograničena primjena sankcija nakon te prve ruske invazije uvjerili su Moskvu da njezine akcije zapravo nisu ozbiljno kršenje međunarodnih normi nakon Drugog svjetskog rata. Zbog toga je Kremlj vjerovao da bi vjerojatno mogao ići dalje u zauzimanju ukrajinskog teritorija. Zapadne rasprave o potrebi da se oslabi Rusija, važnosti svrgavanja Putina za postizanje mira, trebaju li se demokracije suprotstaviti autokracijama i moraju li druge zemlje birati strane zamutile su ono što bi trebala biti jasna poruka: Rusija je narušila teritorijalni integritet neovisne države koju više od 30 godina priznaje cijela međunarodna zajednica, pa tako i Moskva. Rusija je također prekršila Povelju Ujedinjenih naroda i temeljna načela međunarodnog prava.
Siva zona
Ipak, zapadnjačka rasprava o ratu malo se promijenila u proteklih godinu dana. Stavovi SAD-a i Europe još uvijek se definiraju načinom na koji pojedini komentatori vide Sjedinjene Države i njihovu globalnu ulogu, a ne ruskim postupcima. Antiratne perspektive često odražavaju cinizam o motivaciji Sjedinjenih Država i duboki skepticizam o suverenim pravima Ukrajine, umjesto jasnog razumijevanja ili objektivne procjene ruskih postupaka prema Ukrajini i onoga što Putin želi u susjednoj regiji. Kada je Rusija nakon 1991. priznata kao jedina država nasljednica Sovjetskog Saveza, druge bivše sovjetske republike poput Bjelorusije i Ukrajine ostale su u sivoj zoni.
Neki analitičari smatraju da ruski sigurnosni interesi nadmašuju sve ostale zbog njezine veličine i povijesnog statusa. Tvrdili su da Moskva ima pravo na priznatu sferu utjecaja, baš kao što je Sovjetski Savez imao nakon 1945. Koristeći ovaj okvir, neki su komentatori sugerirali da su proširenje NATO-a nakon Hladnog rata i nevoljkost Ukrajine da provede sporazume iz Minska, sporazumi postignuti posredstvom s Moskvom nakon što je anektirala Krim 2014. što bi ograničilo suverenitet Ukrajine, casus belli, uzroci rata. Smatraju da je Ukrajina u konačnici bivša ruska regija koju treba natjerati da prihvati gubitak svog teritorija.
Zapravo, preokupacija ruskih čelnika vraćanjem Ukrajine u okrilje datira s početka 1990-ih, kada se Ukrajina počela povlačiti iz Zajednice neovisnih država kojom dominira Moskva (labava regionalna institucija koja je naslijedila Sovjetski Savez) . U tom trenutku proširenje NATO-a nije bilo ni na stolu za istočnu Europu, a pridruživanje Ukrajine Europskoj uniji bila je još udaljenija perspektiva. Od tada je Europa izašla iz okvira koncepta sfera utjecaja za Istok i Zapad nakon 1945. godine. Uistinu, za većinu Europljana Ukrajina je očito neovisna država, država koja se bori za svoj opstanak nakon neizazvanog napada na njezin suverenitet i teritorijalni integritet.
Borba Kijeva i za druge zemlje
Kijev se također bori da zaštiti druge zemlje. Doista, za države poput Finske, koju je 1939. napao Sovjetski Savez nakon što je 20 godina ranije osigurala svoju neovisnost od Ruskog carstva, ova se invazija čini kao repriza povijesti. Ukrajinci i zemlje koje ih podržavaju shvaćaju da ako Rusija pobijedi u ovom krvavom sukobu, Putinov apetit za ekspanzijom se ne bi zaustavio na ukrajinskoj granici. Baltičke države, Finska, Poljska i mnoge druge zemlje koje su nekada bile dio ruskog carstva mogle bi biti u opasnosti od napada ili subverzije.
Zapadne vlade moraju izbrusiti ovaj narativ kako bi se suprotstavile Kremlju. Moraju se usredotočiti na jačanje otpornosti Europe i NATO-a kako bi se ograničila Putinova moć. Moraju pojačati međunarodne diplomatske napore, uključujući UN, kako bi odvratili Putina od poduzimanja konkretnih radnji kao što su uporaba nuklearnog oružja, napadi na konvoje za Ukrajinu, nastavak eskalacije na bojnom polju kako bi se zauzelo više teritorija ili pokretanje novih napad na Kijev. Zapad mora jasno dati do znanja da će odnosi Rusije i Europe uskoro biti nepopravljivi. Neće biti povratka na prethodne odnose ako Putin nastavi dalje. Svijet ne može uvijek obuzdati Putina, ali jasna komunikacija i snažnije diplomatske mjere mogu ga potaknuti da obuzda dio svoje agresije i na kraju pristane na pregovore.
Događaji iz prošle godine također bi trebali sve odvratiti od velikih predviđanja. Malo je ljudi izvan Ukrajine, primjerice, očekivalo rat ili vjerovalo da će Rusija biti tako loša u svojoj invaziji. I zato nitko ne zna što nam se točno sprema u 2023. godini. To uključuje i Putina. Čini se da zasad ima kontrolu, ali Kremlj bi mogao dočekati iznenađenje. Događaji se često odvijaju na dramatičan način. Kako je rat u Ukrajini pokazao, mnoge stvari ne idu po planu, zaključuju autorice esej u Foreign Affairsu.
