Matica hrvatskih iseljenika objavila je pet tekstova koje su krajem ožujka pisali studenti prve, druge i treće godine hrvatskoga jezika i književnosti na Sveučilištu Taras Ševčenko u glavnome gradu Ukrajine, Kijevu.
Ruska invazija na Ukrajinu počela je 24. veljače pa su ove tekstove, svoju domaću zadaću, studenti pisali iz javnih skloništa, iz podruma svojih zgrada, u vrijeme kada je vojna agresija bila u najjačem zamahu. U njihovim riječima mogu se gotovo opipati emocije straha, ali i otpora, vjere i nade.
Njihove su tople i krhke ljudske priče više nego razumljive i bliske našem hrvatskom kolektivnom pamćenju.
Pročitajte ih u nastavku, a objavljujemo ih uz dopuštenje Matice.
Dan koji je promijenio sve
U Ukrajini većina ljudi je očekivala rat, a ova tema bila je u zraku cijeli mjesec prije. Ja sam uvijek bio pozitivan i rekao svima da to se neće dogoditi, da to je glupo s ekonomske strane. Mislio sam da ljudi ne mogu biti takvi zli i neće ponoviti svoje povijesne greške, ali nažalost nisam bio u pravu.
24. veljače ja sam bio sam u studentskom domu. Toga dana nije bilo predavanja, ja sam morao ići na posao, ali probudio sam se u 6 sati ujutro zbog nekakve gužve u hodniku. Odmah sam shvatio što se dogodilo i spakirao sam sve za 10 minuta, nazvao sam oca i majku, i onda sam sjedio nekoliko sati i nisam znao što raditi. Došao mi je kasnije cimer, mi smo kupili neke namirnice, pomagali smo u podrumu studentskog doma gdje još kasnije smo boravili.
Drugi dan imao mogućnost vratiti se autom u svoj grad s jednim mojim prijateljem koji je radio u Kijevu. Za ova dva dana u Kijevu čuo sam zvukove borbenih zrakoplova i neke eksplozije. U mom gradu je sada tiho i mirno, ali svejedno sam čuo i vidio helikoptere, naravno naše, ukrajinske. Prve sam dane sam isto pomagao u podrumima, kupovao sam potrepštine za naše vojnike. Trenutno radim na informacijskom frontu, često prevodim tekstove o ratu u Ukrajini na hrvatski tako da ljudi koji govore ovaj jezik znaju istinu o tome što se događa u mojoj zemlji.
Ja se držim apsolutno normalno. Vrijeme vani je jako dobro zato često se družim s prijateljima negdje u prirodi. Imao sam puno podrške i od stranih prijatelja koje sam bio susreo u Zagrebu. Strašno mi je samo da neki ljudi podržavaju taj rat. Vidio sam na internetu demostraciju u Beogradu za podršku ruskom fašizmu. A čak 70% ruskog naroda misli da njihovi vojnici rade nešto „dobro“ za nas. Meni je to tužno, ali ja sam svejedno siguran u našu pobjedu jer dobro na kraju je uvijek snažnije nego zlo.
Vladislav Puškar, 3. g. hrvatskog i ukrajinskog jezika i književnosti i prevođenja.
Moj novi život
Ne gledam više kroz prozore. Jedva izlazim iz kuće. Moja soba je postala moj otok mira. Nakon početka rata Rusije i Ukrajine, moj dan je postao sviščev dan. Svaki dan je isti. Mama i ja volontiramo – donosimo razne stvari i šijemo mreže. Svaki dan ja mislim da će jedna mreža doći do mog oca. Nakon početka rata moj otac nije više glazbenik. On je vojna osoba. Jako sam zabrinuta za njega, ali ne mogu ništa učiniti – svaki dan čekam jutarnji poziv. Nastojim ne misliti – crtam, igram se na računalu, razgovaram sa susjedima. Nažalost, u naše dvorište dovedeni su izbjeglice iz Harkiva. Uplašeni su, pomažemo im da se skrase. Putin će uskoro umrijeti i rat će završiti. Moći ćemo ponovno živjeti.
Katerina Kravec, 1. godina hrvatskog jezika i književnosti i engleskog jezika
***
Osobno mi se rat u 21. stoljeću činio nestvarnim. U to vjerovala 23. veljače i mirno otišla u krevet. Probudila sam se zbog telefonskog poziva. Promijenila sam broj telefona, tako da broj nije spremljen, pogledala sam zadnje brojeve (067). Zaključila sam da zove Roksolana da pita hoće li biti prve lekcije. U pet ujutro!!! Nervozna, podigla sam slušalicu, na slušalici sam začula glas moje sestre: – Nastja, jesi li dobro?, – Da, sve je u redu, zašto pitaš?, – Počelo je.
Ovaj trenutak podijelio je moj život na “prije” i “poslije”. Počele su neprospavane noći, tijekom kojih sam slušala i najmanji šuštaj. Tenkovi osvajača vozili su se kroz gradove, posvuda su se čule eksplozije ruskih projektila. Kasnije sam bila prisiljena napustiti dom jer živim na granici s Bjelorusijom. Bila sam mjesec dana u Zakarpatju, kasnije sam se preselila u Černivce, gdje sam aktivno volontirala i pokušavala pomoći našim braniteljima i žrtvama.
San mi je opet otići u Kijev, prošetati parkom, zabaviti se u studentskom domu, a ne brinuti se za rodbinu i provjeravati jesu li uopće živi. Sad mi je srce puno mržnje prema osvajačima, boli me gledati fotografije mrtvih svaki put kad se zamislim na njihovu mjestu. Svi su se nadali da će to uskoro završiti, ali sada je na izmaku treći mjesec rata. Sutra možda neće biti, Rusija nas je uplašila svake sekunde života. Nikada nećemo moći uživati u vatrometu, nikada nećemo moći živjeti kao prije.
Nadam se da više nikada neću čuti eksplozije, da ću vidjeti cijelu svoju obitelj živu i plesati pod mirnim nebom. Vjerujem u naše branitelje. Zahvaljujem im što ću se moći vratiti u svoj dom i zagrliti svoje roditelje. Jako se bojim da ću sve izgubiti. Premladi smo za to, samo želimo živjeti.
Anastasija Dikovicka, 2. godina bugarskog jezika i književnosti i engleskog jezika (hrvatski kao drugi slavenski jezik)
***
24. veljače. Tri sata ujutro. «Predlažem da ne spavamo do četiri sata. Kažu da će rat početi». «Ne pričaj gluposti! Ako budu pucali, probudit ćeš me». Smijeh. Otišle smo u krevet. Pet sati ujutro. Eksplozija. Probudile smo se. Pogledale smo jedna drugu. «Možda mi se činilo ili sanjalo. Možda to je bio vatromet». Tišina. Ponovna glasna eksplozija. Pucnji. «Nije se činilo». Ruke mi se tresu, suze u očima. «Počelo je. Rat». Tableta za smirenje u ruci. Skupljamo stvari. Panika. Sedam sati ujutro. Sirena. Glasna sirena. Nikad nisam prije čula ovu sirenu. «Idemo». «Kamo?» «Nije važno. Glavno je skloniti se». Napola prazan kofer. Nezakopčana jakna. Odjeveni ljudi koji se spremaju otići u sklonište za bombe. Sirena nastavlja zujati. Strah i užurbani koraci do podzemne željeznice. Mamin poziv. Tišina. «Pakiraj stvari». «Idem već». Kolodvor. Stotine ljudi. Žene, djeca, životinje. Panika. Suza. Strah. Telefonski poziv. «Idite na stanicu Žitomirska, pokupit će vas». Podzemna željeznica. Zakrčenost. Mnoštvo. Gužva. Sati očekivanja. Najzad. Idemo. Pogled kroz prozor. Kolone tenkova. Usklik: «Momci, osvetite im se za nas!» Dugi put. Uplašene oči na svaki zvuk. Ponoć. U domu, ali ne u svomu. Nema načina da se vratim kući. Dva dana u domu prijateljice. Dva dana neprekidnog gledanja vijesti. Briga. Anksioznost. Prvi zračni alarmi. Nerazumijevanje. «Što će se dalje dogoditi?» Opet put. Večer. Mrak. Mama. Napokon sam bila kod kuće.
Olena Guzej, 1. godina hrvatskog jezika i književnosti i engleskog jezika.
Moj život za vrijeme rata
Rat je promijenio moj svakodevni život. Živim u mirnoj regiji Ukrajine. Svaki dan gledam vijesti o situaciji u Ukrajini. Jako je teško vidjeti kako se moja zemlja uništava, a okupatori ubijaju civile. Ali kad čujem vijesti da naša vojska odbija okupatore, lakše je na duši. U mom gradu često zuji sirena. Da se odvratim od negativnog, idem raditi nešto, npr., učim jezike, spremam slatkiše. Također često se šetam na svježem zraku, sad je proljeće i toplo na ulici. Sad u mom gradu ljudi pokušavaju živjeti normalnim životom. Moja obitelj i ja volontiramo. Ponekad sanjam o novom sretnom životu nakon rata.
Diana Gaidaš, 1. godina hrvatskog jezika i književnosti i engleskog jezika
