Sam. U šarenoj jakni, s plastičnom vrećicom u rukama i u suzama.
To je među posljednjim potresnim prizorima s poljske granice koju
je prešao sam dječak.
Isto je uspješno učinio i 11-godišnjak s ispisanim brojem
mobitela na ruci na slovačkoj granici. Od rata je iz Ukrajine
pobjeglo više od milijun i pol ljudi, među njima više od pola
milijuna djece.
Dječak koji je sam prešao granicu s vrećicom, putovnicom i brojem
mobitela ispisanim na ruci. Sad znamo i njegovo ime.
"Zovem se Hasan. Imam 11 godina, dvije sestre i
tri brata", rekao nam je Hasan iz Zaporižja u Ukrajini.
Otac mu je Sirijac, majka Ukrajinka. Njegov stariji brat studira
u Slovačkoj i sad su zajedno. Kaže, već su bježali od
Putinove vojske dok su živjeli u Siriji, ondje
im je poginuo otac.
"Sad opet Rusija i opet Putinova vojska. Teška vremena
zahtijevaju teške odluke i morali smo se nekako nositi sa svim i
poslati ga", kazao je Zakaria, Hasanov brat iz
Zaporižja u Ukrajini.
Majka ga je sjela na vlak i nadala se najboljem 1000 kilometara
dalje.
"Ne mogu ostaviti svoju majku, ne može se sama kretati pa sam
sina poslala samog vlakom prema slovačkoj granici. Ondje je
upoznao ljude velikog srca. Vaša mala zemlja ima ljude velikog
srca. Molimo, spasite našu ukrajinsku djecu i dajte im sigurno
utočište", poručila je Julija Volodimirivna
Pisecka, Hasanova majka iz Zaporižja.
Utočište ovih dana traže mnogi. Autobusi puni djece, zagrljaji i
pljesak kad su na sigurnom.
"Putujem gotovo pet dana. Ovdje je puno bolje nego u Ukrajini,
zato što...zato što je ovdje puno mirnije", kaže Artur
Xupiro Aleksandrovič, izbjeglica iz Ukrajine.
"Umorna sam, ali sam sretna što smo stigli. Želim vjerovati da će
sve biti dobro u Ukrajini, da će završiti rat i da ćemo se
vratiti normalnom životu", kazala je Marina,
izbjeglica iz Ukrajine.
Nije mirno ni u Biloj Cerkvi blizu Kijeva. Odjekuju eksplozije,
pa su djeca bez roditelja, oni najmanji iz sirotišta u podrumu.
Sunce nisu vidjeli danima.
"Možemo izići van, u vrt. Uzmemo naše igračke i igramo se vani",
rekao je Vadim iz Bile Cerkve u Ukrajini.
Drugi pak, umjesto u školskim klupama, na podu u mračnim
podrumima. Ili u skloništima daleko od Kijeva.
„"Stajali smo kraj prozora i čuli dvije eksplozije niz cestu.
Prozori i pod su se tresli. Bilo nas je jako strah", rekla je
Sasja, izbjeglica iz Ukrajine.
"Mislim da Putin ne namjerava stati. On će nastaviti. Bili su
pregovori, ali on je i dalje u ratu", poručila je
Julia, izbjeglica iz Ukrajine.
Više od pola milijuna djece napustilo je svoje domove. Ovo su
samo neke od fotografija koje je objavila slovačka policija. Iz
dana u dan broj djece koja bježe sve je veći.
Omelija, tako se zove ova djevojčica koja je ostala. U skloništu je odlučila pjevati za druge, pjesmu iz Snježnog kraljevstva:
"Puštam sve, puštam sve
Nek' se čuje i moj glas!
Nevažni su zli jezici
Nek' se bijeli sve
Jer snijeg meni nikad ne dosadi.
Čim gledaš izdaleka
Već su brige manje tad
I sav strah što me je stez'o
Više ne dira me sad".
Strahote rata, nažalost, ne gleda izdaleka. Ovako malena
odraslima je kroz pjesmu rekla da je strah ne dira.
