Tako svoju priču počinje jedna od žrtava obiteljskog nasilja koju ćemo radi zaštite identiteta zvati Ivana. Njezin bivši partner godinama ju je zlostavljao, na kraju čak i silovao. Prije dvije godine odlučila je da više neće šutjeti i trpjeti. No, ta odluka imala je posljedice - konkretno, morala se s djecom skloniti u sigurnu kuću.
“Centar za socijalni rad je uputio dopis negdje nekome i čekali smo odgovor da li negdje uopće ima mjesto ili ćemo morati čekati da se oslobodi negdje krevet da bi nas smjestili.”, rekla je Ivana, zlostavljana žena.
Zbog premalog broja sigurnih kuća i skloništa žene koje bježe od zlostavljača zakinute su već na prvom koraku, objašnjava Ivana. “Znam da je naša jedna osoba iz stručnog tima da je bila jako tužna što je morala odbiti jednu gospođu sa dosta djece. Međutim nema se kapaciteta, svaka kuća ima određen broj koji može primiti i to je to”, rekla je Ivana.
Problem je i što nisu sve kuće jednako kvalitetne, a odlaskom u njih žene zapravo gube niz sloboda. “Sloboda kretanja, mogućnost da vam djeca idu u vrtić, sloboda komunikacije sa svojom obitelji, nemate pravo na zaposlenje ako ste u nekim kućama, nemate gdje živjeti nakon izlaska iz sigurne kuće, a zlostavljač i dalje ima svoje uvjete sve. Njih pritvore na par mjeseci i onda su slobodni, a vi ste i dalje u sigurnim kućama iza kamera, rešetaka, i tako. Kao da ste vi u zatvoru, a oni ne”, kazala je Ivana.
Ivana je s djecom u sigurnoj kući provela 10 i pol mjeseci. Dva mjeseca prije izlaska, lani u ožujku, poslala je zahtjev za stambenim zbrinjavanjem Centru za socijalnu skrb u Osijeku koji ga je potom proslijedio Središnjem državnom uredu za stambeno zbrinjavanje. I tu je stalo.
“Mislim da je prošlo 18 mjeseci, ako ne i više. Ništa. Znači kada je došlo vrijeme da napustimo sigurnu kuću moja djeca i ja smo bili prepušteni sami sebi. Znači bez nekakve ušteđevine, bez ičega, silna obećanja, sve je to ostalo na onim danima kada su predani papiri”, kazala je Ivana.
Stoga su prisiljeni živjeti u unajmljenom stanu. “Od naših primanja pokrijemo stan i režije, a hranu i sve ostalo nam pomaže jedna udruga, međutim ponekad ne bude dovoljno ni to što imamo primanja pa nam udruga opet financijski uskače oko stanarine i režija. Jednostavno ne znam što bi bez njih”, kazala je Ivana.
Ivanin slučaj nažalost nije izoliran i pokazatelj je kako neučinkoviti sustav ide na ruku zlostavljačima. Jer dok one strepe gdje će nakon sigurne kuće, oni tih briga, zahvaljujući državi, nemaju.
“Nažalost da, bilo je situacija gdje ženi ističe rješenje o smještaju, ona nema gdje, treba napustiti kuću, ne može na ulicu jer ako s djecom izađe na ulicu svi znamo kako sustav funkcionira. Vi ne možete biti beskućnik, a kamoli malodobno dijete, djeca bi završila u domu, a vi di se snađete i onda se često žene vraćaju nasilnicima. Jednostavno znaju da to nije rješenje, ali nemaju drugog izlaza, nema pomoći”, rekla je Ivana.
Neva Tölle iz Autonomne ženske kuće Zagreb upozorava kako se zlostavljane žene ovakvom politikom dovodi do siromaštva. Kaže da bi trebao postojati fond stanova upravo za takve slučajeve. Ističe Zagreb kao primjer dobre prakse - ali samo djelomično.
“Zasto kažem djelomično? Naprosto zato jer se i u gradu Zagrebu čeka predugo na socijalni stan. Protek vremena je ako ste samohrana mama i imate jedno ili dvoje djece, protek vremena dok dobijete stan vrti se od 7 do 10 godina”, kazala je Neva Tölle, predsjednica Autonomne ženske kuće Zagreb.
A do tada se moraju snalaziti kako znaju i umiju. Zvuči stravično, ali olakšavajuća okolnost u smislu ranijeg dobivanja stana je - bolest. “Je li nužno imati jako teško bolesno dijete ili ja da budem jako teško bolesna pa da bih dobila stan u nekom realnom vremenskom periodu gdje mogu normalno živjeti i ne moram se borati da neću imati za kruh i mlijeko djeci kada platim najamninu i režije”, rekla je Tölle.
Tölle kaže da je situacija još gora u manjim mjestima dok na selu mogućnosti stambenog zbrinjavanja praktički nema. Jedina konkretna pomoć zlostavljanim ženama tako zapravo dolazi od udruga. “Mislim da ne treba sve ostati na udrugama, nisu udruge te koje trebaju rješiti naš problem, nego institucije. Ako već pričamo o nultoj toleranciji nasilja nad ženama, djecom, muškima, onda institucije nek odrade do kraja to, a ne sve površno”, kazala je Ivana.
U Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku kažu da je Vlada donijela Nacionalnu strategiju zaštite od nasilja u obitelji koja sadržava i nove mjere za brže stambeno zbrinjavanje. No te mjere Središnji državni ured tek treba usvojiti.
“Ne mogu oni spriječiti nasilje, ali nek se pobrinu da kada se već desi da nam osiguraju ne smještaj od godinu dana ili par mjeseci, oni moraju biti svjesni da mi poslije nemamo di. Doći u sigurnu kuću i nakon godinu dana si na ulici. Neke žene dobiju rješenje na šest mjeseci, neka se mijenja zakon”, rekla je Ivana.
Zašto je promjena potrebna još jučer - najbolje pokazuje Ivanin slučaj. Od Ureda za stambeno zbrinjavanje doznali smo kako im je Centar za socijalnu skrb u Osijeku njezin zahtjev za stanom proslijedio tek mjesec dana nakon što ga je ona predala. Dok je čekala da birokrati odluče što i kako dalje Ivana se obratila i pravobraniteljici za ravnopravnost spolova Višnji Ljubičić. Ona je potom Uredu za stambeno zbrinjavanje poslala i dopis.
Pravobraniteljica nije našla vremena da nam da izjavu na ovu temu, ali njezina molba nije nimalo pomogla. Štoviše, trebala su proći još četiri mjeseca da bi Povjerenstvo za hitno stambeno zbrinjavanje utvrdilo da im, eto, nedostaje pisana preporuka i socijalna anamneza Ivanina slučaja koje su potom zatražili od Centra u Osijeku koji im je zahtijev I poslao. On je bio nešto brži od Ureda pa je već deset dana nakon toga tražio dodatnu dokumentaciju od nadležnog Centra.
No, on tu dokumentaciju do dana današnjeg nije dostavio pa se o Ivaninu zahtjevu - pogađate - nije ni raspravljalo. Zašto - nismo doznali jer nam na pitanje - nisu odgovorili. Ali možda ga dočekamo za koji mjesec. U svakom slučaju Ivana je na stan uzalud čekala godinu i pol i tko zna koliko bi to trajalo da uredu nismo poslali upit pa se njezin predmet odjednom našao na sljedećoj sjednici.
Posebna izvjestiteljica UN-a o nasilju nad ženama tvrdi kako bi prihvaćanje Istanbulske konvencije, koju je Hrvatska 2013. potpisala, ali nikad ratificirala i oko koje traje žestoki ideološki rat, riješilo većinu problema oko zlostavljanja u obitelji, uključujući i stambeno zbrinjavanje, koje bi moralo biti znatno brže. U Sloveniji, koja je konvenciju ratificirala, žrtve zlostavljanja na stan čekaju oko godinu dana.
“Ona uvodi zapravo standarde na području kaznenog zakonodavstva koje države trebaju primjenjivati i u drugim državama se vode rasprave o tome kako postići te standarde i ugraditi ih u nacionalno zakonodavstvo, a kod nas u Hrvatskoj ja nisam vidjela takve rasprave nego sam vidjela rasprave o tome da li će to nešto promjeniti u odnosu na to tko u koji zahod može ići”, kazala je Dubravka Šimonović, posebna izvjestiteljica UN-a za nasilje nad ženama.
Tölle dodaje da konvencija nije čarobni štapić, ali tjera državu da uklopi alate u zakonodovstvo kako bi se zlostavljanje spriječilo odmah u začetku. “Ne bude li to tako postoji međunarodno tijelo koje će to monitorirati i koje će sankcionirati državu Hrvatsku kao takvu jer nije koristila sve alate koji su joj na raspolaganju da zaštiti žene i djecu od nasilja”, rekla je Neva Tölle.
Pomoći bi trebao i novi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji koji stupa na snagu iduće godine, a iz vladina Ureda za ravnopravnost spolova poručuju da je i društvo to koje mora osuditi nasilje.
“Kada govorimo o nasilju tu ne treba biti nikakvog ali. Isto u pitanja te nulte tolerancije se moraju uključiti i muškarci jer društvo koje tolerira nasilje zapravo ne može biti zdravo.”, rekla je Helena Štimac Radin, v. d. ravnateljice Ureda za ravnopravnost spolova.
Praksa ipak pokazuje da smo još daleko od toga kada čak i žena župana, razočarana mlakom reakcijom institucija na njezin slučaj, drugim ženama poručuje: “Šutite i trpite. Jer boriti se s nekim tko je jači od vas - mislim da neće uspijet. Toga se i ja bojim.”, izjavila je Mara Tomašević, 25.11.2017. godine. Statistika pokazuje da je u Hrvatskoj zlostavljana svaka treća žena. Procjenjuje se i da od njih tek svaka 10-ta prijavi nasilje.
“Nemaju ništa, nemaju nikakvu pravičnost, nemaju nikakvu pravdu. Ako ste silovana žena doživjet ćete najčešće u svakom trećem predmetu da DORH odbije gonjenje po službenoj dužnosti jer ste njegova žena, pod navodnicima njegova, to je vaš intimni partner pa se valjda podrazumijeva htjeli vi, ne htjeli - da morate. Ako ste zlostavljana žena prečesto ćete doći u poziciju da budete drugooptužena za nasilje samo zato što pokušali obraniti riječima ili rukama”, rekla je Tölle.
“Sud odradi donekle, ali ne onako kako bi trebali jer u biti je žrtva kažnjena, a počinitelj je oslobođen”, kazala je Ivana. Prihvaćanjem Istanbulske konvencije i usklađivanjem zakona više se ne bi moglo dogoditi da Ivana na stan čeka jer neki referent u Belom Manastiru referentu u Osijeku nije godinu dana poslao traženu dokumentaciju.
“Neka se stave u kožu nas koji smo prošli tako kako smo prošli i ne nismo si same krive, i da birale smo same, ali nismo birale patnju i batine. Netko će reći birale su same tako im i treba. Nismo mi birale ni jedna alkoholičara, narkomana, zlostavljača, silovatelja ili bilo šta drugo, mi smo samo sve do jedne, možda jedna od nas sviju da je svjesno ušla u vezu s takvim, mi smo htjele obitelj. Ono o čemu maštaju svi”, rekla je Ivana.
O normalnom životu u ovakvom sustavu Ivana i mnoge zlostavljane žene doista za sada mogu samo maštati. Stoga ne čudi da velik dio žena ostaje uz zlostavljača. Neke, nažalost, ni ne dočekaju spas - u posljednjih 10 godina u Hrvatskoj je ubijeno gotovo 300 žena. Prošle godine 20, a ove 17. A godina još nije završila.
