Nema telefonskog broja u Hrvatskoj koji ima veći doseg od takozvanog Bijelog telefona. Na svakoj kutiji cigareta, dakle na 300 milijuna paketa godišnje, otisnut je broj 0800 7999.
Otvoren je već 22 mjeseca. Trebao bi pomoći građanima koji žele prestati pušiti. No rezultati su poražavajući. Evo što smo saznali kad smo nazvali taj broj…
Ako ste napravili grešku poput naše reporterke i počeli pušiti, a znamo da vas je u Hrvatskoj još barem milijun i sto, možda ste na kutiji cigareta primijetili broj za pomoć kod prestanka pušenja. Cigareta ubije svaku petu osobu, znatiželja nikog. Našu reporterku je zanimalo može li doista prestati s tom navikom uz pomoć ovog broja.
“Dobili ste Bijeli telefon... Za pomoć pri odvikavanju od pušenja, birajte 2… Podržavamo vašu odluku da prestanete pušiti... Uzmite voće ili povrće kada imate žudnju za cigaretom... Kako ne razmišljati o cigaretama? Zabavite se nekom drugom aktivnošću. Slušajte muziku, operite zube, šetajte, istuširajte se, igrajte se s djecom ili vježbajte…”
Iz drugog pokušaja dobili smo agenta koji nam na razne načine pokušao objasniti na koji način prestati pušiti.
300-tinjak kilometara dalje, u osječkom HZZO-u- dvanaestero ljudi skromnu će za studentsku satnicu odgovoriti na sva vaša pitanja koja uputite putem broja 08007999.
“Imamo protokol na računalu koji smo proučili i to je uglavnom to. Tražimo ih nešto od podataka kako bi se uvjerili da su ozbiljni u svojoj namjeri. Zatim ih pitamo koliko dugo puše i koliko cigareta dnevno. Pitamo ih jesu li već pokušavali prestati, koja je njihova motivacija da prestanu”, kazala je Ines Vrkić, djelatnica Bijelog telefona.
Ali to je najmanji dio njihovog radnih obveza. Tu su zapravo zbog naručivanja na preglede u bolnice, a opcija vezana uz pušenje dodana je prošle godine, i to zbog pod prisilom europske direktive.
“Njihov posao je pomoć pri odvikavanju od pušenja, te sve vezano za e-liste, tj. za smanjenje listi narudžbi u bolnicama. Podatka koliko smo pomogli nemamo zato što nam u pravilu se ljudi ne jave i ne hvale se takoreći da su prestali”, rekao je Jurica Jakić, voditelj Bijelog telefona.
Sve to, usluge koje dobijete putem bijelog telefona, koštaju niti četiri tisuće eura mjesečno. Da pušači u pomoć ne zovu Bijeli telefon pokazuje porazna brojka iz ožujka, 46 poziva, od kojih je barem deset uputio samo jedan čovjek. On je Pero Kvesić, čovjek s tridesetogodišnjim stažem pušača.
“Datum je 12. ožujak 2018. 19 i 30 sati, idem zvati 08007999. Poštovani, dobili ste Bijeli telefon. Za pomoć pri odvikavanju od pušenja, birajte 2…”, rekao je Perko Kvesić, književnik.
U želji da odustane od pušenja, a pokušavao je već nekoliko puta bezuspješno sam, gospodin Kvesić je odlučio istražiti opcije stručne pomoći.
Naše radno vrijeme je od 7 do 19 sati, pa vam molimo da nazovete unutar radnog vremena.
Bio je uporan i nazivao danima, a kad bi mu se posrećilo, uspio je razgovarati.
“Oni odgovaraju sa nekim općenitim frazama, volja je najvažnija, to vam je jako štetno. Mislim, bilo bi dobro da se riješite. Sa frazama koje zapravo ne znače ništa. Svaki pušač to zna. To je konverzacija na razini uljudnosti”, kazao je Kvesić.
Pomalo razočaran, nije stao. Pomoć traži i na drugom broju telefona, u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo. Odgovor je dobio kako nemaju dovoljno ljudi kako bi se osnovala grupa, da će ga kontaktirati. No on već pola godine čeka da se skupi dovoljno ljudi kako bi grupa počela s radom.
“15 ljudi je nekad teško skupiti. I to može biti i po dva, tri mjeseca se mora čekati. Ne, nažalost jer je gužva, nego dok se ne skupi grupa, a ja vjerujem da će vašeg sugovornika, odnosno sigurna sam da će vašeg sugovornika pozvati jer su uzeli podatke”, kazala je Dijana Mayer, Hrvatski zavod za javno zdravstvo.
No, ostaje činjenica da se u gradu od milijun stanovnika u pola godine nije pronašlo 15 zainteresiranih za školu nepušenja i par otvorenih pitanja. Za početak, imamo li antipušačku kampanju?
U zemlji u kojoj svako treće dijete u dobi do 15 godina puši, u kojoj godišnje umre 14 tisuća ljudi. Dakle, nestane grad veličine Makarske ili dva Senja. Cijela se borba protiv pušenja svela nekoliko sporadičnih akcija. I dok se resorni ministri raspravljaju oko trošarina i poreza na duhanske proizvode, mi nemamo sustavnu antipušačku kampanju već 15 godina. Ministar Kujundžić misli da je poskupljenje jedino riješenje.
“Da bi imali preventivni učinak, a poglavito kod mladih ljudi, trebalo bi značajno poskupiti. Znači, mladom čovjeku ako mu samo jednu kunu podignete cijenu, niste ništa, on će i dalje moći kupiti sa svojih malo novaca. Ako to osjetno poskupi, kao što su brojne zemlje napravile, onda je vjerojatnost da će se značaj broj mladih ljudi toga odreći”, rekao je ministar zdravstva, Milan Kujundžić, 29.6.2018.
Ali povećanje cijene cigareta od 113 posto u zadnjih desetak godina, nije rezultiralo smanjenjem broja pušača. Cigarete se i dalje kupuju, a dvadeset posto pušača je našlo alternativne rute ka zadovoljavanju svoje ovisnosti. Ministri su pak zadovoljni pri zbrajanju proračuna.
“Jer se tu skupi četiri milijarde i nešto od trošarine dok negdje dvije milijarde dvjesto bude od PDV-a. Znači, negdje oko šest milijardi dvjesto pedeset, tristo se skupi od konzumacije duhanskih proizvoda. Ako to stavite u usporedbu da bude možda jednostavnije reći, da u Hrvatskoj se od naših plaća i svega ukupno skupi oko 20 milijardi kuna na doprinose od zdravstva, onda možete osjetiti kakav je to dimenzija naspram tog doprinosa”, rekao je Josip.
Uz malo osnovnoškolske matematike računica izgleda ovako:
6, 2 milijarde kuna slije se u državni proračun od prodaje duhanskih proizvoda. Od toga 1,3 milijarde godišnje sjeda na račun HZZO-a. 4, 9 milijardi ostaje. Koliko od toga novca ulažemo nazad u prevenciju i prestanak pušenja pušača koji su nam taj novac i dali?
Antipušačka kampanja, raspisali su nam iz Ministarstva zdravstva, košta malo više od pola milijuna kuna. A taj je novac stigao što iz Europske unije, što od prihoda od igara na sreću, ali ne i od prihoda prodaje duhanskih proizvoda.
Ipak, odnedavno, samo u Zagrebu, postoji dnevna bolnica za odvikavanje od pušenja. Osnovana je zahvaljujući entuzijazmu doktorice Rojnić Palavra i njenog tima u bolnici Sv. Ivan.
“Ovdje se odvija većina naših aktivnosti, većina našeg rada je bazirana na grupnom radu. Dosta smo u tom smislu interaktivni, kroz nekakve radionice, kroz nekakve vježbe, puno predavanja, od strane ne samo psihijatara, nego su nam u timu i internisti i psiholozi i socijalni pedagozi, radni terapeuti koji sa njima rade ovaj dio promjena životnih stilova, pa onda tu imaju i pojačanu fizičku aktivnost za one koji to mogu u našoj teretani, tehnike relaksacije i tako dalje.
Tu su naše sestre koje ih svaki četvrtak vode na izlete, recimo u muzeje, galerije i slične destinacije. I zapravo kad program završi, dakle traje tri do četiri tjedna, ovisno o potrebama, svako jutro, ovisno o radnom ranu, od 8 i 30 negdje do 12 i 30, i nakon toga imamo grupe podrške”, ispričala je dr. Rojnić Palavra.
Poznavanje pacijenta, osobni kontakt, jedna je od najvažnijih kako bi terapija bila uspješna, napominje doktorica.
“To je iznimno važno. Oni nekad ostanu zatečeni s životnim pitanjima koje ih mi pitamo pa si misle kakve to veze ima s pušenjem, ali kada ih mi bolje upoznamo, onda bolje znamo s čime se sve nose, koji su sve stresovi s kojima se suočavaju, bolje im pomažemo”, kazala je dr. Rojnić Palavra.
Pola grupe prestalo je u potpunosti pušiti, dok je ostatak smanjio pušenje. Jedan od šestero uspješnih - sada već nepušača je i Željko koji je na terapiju došao s uputnicom svog liječnika i nakon 35 godina se riješio ovisnosti.
“Mogu potrčati, mogu uz stepenice hodati. Sretan sam, zadovoljan sam, da ne bude patetično – slobodan, a zapravo jesam. Ne morate razmišljat svaku večer joj jel imam cigarete za večeras”, ispričao je Željko.
Pročitala sam mu upute za prestanak pušenja s Bijelog telefona. Zanimalo me koja je razlika između terapije koju je on prošao i telefonskih uputa.
“Iskreno da sve ovo čujem ne bi prestao puštiti, zato što je to nešto što ljudi sami znaju. Ali kad to čujete u grupi i ponavljate na ovaj ili onaj način, onda je to sasvim deseta priča, onda to dopire do vas. Ovo je kao neka pjesmica koja vam se svidi ili ne svidi”, kazao je Željko.
U dnevnoj bolnici za odvikavanje od pušenja iduća je grupa već popunjena. Interesa pušača koji to više ne žele biti, dakle, itekako ima, za ovakvu sustavno osmišljenu terapiju, koja nije puko zadovoljavanje forme, u kojoj se stručnjaci doista bave pacijentima. Možda gospodin Kvesić treba okrenuti napokon pravi broj - bolnice Sv. Ivan u Zagrebu. Iako sada već ne puši tri mjeseca, za prestanak se odlučio kasno, zbog bolesti. Ali dok je on odrastao, pušilo se posvuda, od fakulteta do bolnice.
“Kad smo počinjali radit Polet ‘76. godine onda smo radili u jednoj velikoj prostoriji, stvarno velikoj gdje je bilo dvadeset trideset pisaćih stolova. Svi su pušili. I onda kad bi sjedio, ako bi htio vidjet nekog na drugoj strani prostorije, jedno 15 metara dijagonalno, onda bi se nagnuo da pogledam ispod oblaka dima koji je bio svugdje”, rekao je Kvesić.
Srećom, kaže, situacija je danas puno bolja. Cigarete se više ne reklamiraju kao nekad u filmovima i novinama, a svjesnost o štetnosti raste.
“Pušenje je bilo snažno zagovarano do otprilike osamdesetih. Onda su se počeli javljati prvi glasovi da to možda nije dobro da to je malo štetno. Da bi došli danas do ovih nekih ograničenja u reklamiranju. I obrnutog javnog stava da je pušenje ipak nešto čega se treba osloboditi”, ispričao je Kvesić.
Ali da bismo mogli bolje od printa ružnih slika i broja za pomoć koji se nalazi na 300 milijuna kutija cigareta koliko se godišnje proda u Hrvatskoj, a samo zadovoljavaju formu i direktiv koju poruku nam onda ministar šalje? Pušite jer super doprinosite proračunu ili nemojte da svi budemo zdraviji?
