USKOK je ozbiljnije krenuo češljati hrvatske zatvore, a upravo to je tema večerašnje Potrage.
Već smo naime znali da se u zatvore unosi sve i svašta, a sada puno detaljnije znamo tko i kako to radi. U Lepoglavi su zbog toga pala dvojica zaposlenika, a u Šibeniku još jedan. Za novac su zatvorenicima unosili mobitele, steroide, drogu, pa i filmove.
Sve to tražena je roba iza rešetaka, objasnio je Sanji Čatipović jedan bivši zatvorenik koji je i sam za novac bio posrednik. I dok iz Ministarstva pravosuđa o ovoj temi pred kamerom nisu htjeli, pravosudni policajci se pitaju, ako se tako lako unose zabranjene stvari hoće li sutra zatvorenici imati i oružje te uzimati taoce.
Bivši zatvorenik kojeg ćemo nazvati Ante jer ne želi da se njegov
identitet zna, ubio je, odslužio pa izašao. Prošao je Remetinec,
Lepoglavu i Glinu, sve zajedno 11 punih godina. Nakon toga
ispričao nam je kako se u njegovo vrijeme švercalo.
"Čovjek me zamolio da prebacim mobitel i steroide. Ja sam to
nosio i mislio sam da cijeli svijet gleda u mene", kaže pa
pojašnjava da je sve skrio u gaće. "To je prva greška, jer svatko
očekuje da ako se šverca običan laik stavlja u gaće", dodaje, ali
i otkriva da mu je to taj put prošlo. "Sto puta sam se
oznojio u tih 500 metara", kaže pa zaključuje da je dobio 200
eura za to.
"Traži se od telefona do droge, muzike, mp3 playera, porno
uradaka, svaka roba ovdje ima svoga kupca. Porno film je 50 eura,
350 kuna, to je jako isplativo, malo je i lako ga je staviti među
druge CD-e. Ljudi najviše to rade da učine život zanimljivijim da
svaki dan nije jednoličan, nego da se uvijek nešto dešava",
govori.
Zatvorenik službeno može primiti jedan paket mjesečno, u njemu
mogu biti roba, knjige, olovke, cigarete. Smije primati pisma
koja se kao i paketi pregledavaju. Smije telefonirati deset
minuta na tjedan o svom trošku, obitelj ga može posjetiti dva
puta na mjesec te blagdanima. Mogu gledati i filmove, ali samo
originalne.
"Sve se to radi da vam dan brže prođe. Na primjer bio je
Mićo. On je trgovao satovima, ali u minusu i kad bi ga pitali
zašto to radi on bi rekao da dok on ispregovara s budalama
vrijeme prođe, a većina ih se navuče na terapije on nije htio",
ističe potom.
Ante je radio u zatvorskoj kuhinji, za oko 350 kuna na mjesec.
Dodatno je zarađivao masirajući, ako je zdravlje bilo u pitanju
nije kaže naplaćivao, inače je masaža stajala 30 do 50 kuna, no
više je dobivao za tzv. usluge odvjetnika. "Preko 3000 kuna
mjesečno. Kad ti ja složim pismo zemlja plače. Dopisi sudu, imao
sam veliki postotak odobrenja pa sam bio tražen", navodi.
Vrijeme u zatvoru, kaže Ante, sporo prolazi. A sloboda fali.
Navodi kako je zbog toga recimo jaje znalo doseći cijenu od
100 kuna, a brašno 300 za manje od kilogram. Trebalo im je,
tvrdi, za palačinke. "To su neke stvari koje ljudima tamo donose
sreću", priznaje.
Izašao je prije nekoliko godina. No, neke su stvari ostale iste.
Nedavno je USKOK ušao u Lepoglavu, a izašli su s rješenjem o
provođenju istrage protiv petorke zbog kaznenih djela zlouporabe
položaja i ovlasti, poticanja na to i pomaganja.
Jedna od onih protiv kojih se provodi istraga ja majka
Amira Mafalanija koja je navodno u zatvor sinu
koji služi kaznu zbog sudjelovanja u ubojstvu Ive
Pukanića i Nike Franjića slala filmove,
najnovije serije i Cecine spotove. U zatvor su stizali mobiteli,
sim kartice i steroidi. Ne samo Amiru Mafalaniju nego i još
jednom zatvoreniku. Sve preko posrednika i zaposlenika zatvora.
Jedan je bio učitelj u stolarskoj radioni, drugi viši stručni
savjetnik za tretman. Pali su, navodno, jer su razgovori
snimljeni.
Odvjetnica Lidija Horvat, Mafalanija zastupa u drugim postupcima. Nakon ovoga primila je njegovo pismo iz zatvora. "U ovom postupku ima branitelja po službenoj dužnosti, ali mi se obratio da mu se krše ljudska prava pojačano nakon ove kaznene prijave. On je nakon pokretanja istrage smješten u samicu te su mu uskraćena mnoga prava pa smatra da se time vrijeđa njegova presumpcija nedužnosti s obzirom da je istraga tek pokrenuta", govori nam Horvat te dodaje: "Kaže da su mu oduzete sve pogodnosti, uskraćen mu je poziv kući, dokumentacija koju je vodio, a pitanje kako je moguće da je nekoga tko je školovan da ne učini tako nešto moguće nagovoriti da to napravi".
Slična priča o kojoj je ovih dana izvijestio USKOK odigrala se i
u šibenskom zatvoru, samo ranije. Tamo se pak istraga vodi protiv
šestero ljudi. Među njima je zatvorski kuhar koji je dodatno
zaradio najmanje 10 000 kuna unoseći u zatvor mobitele i drogu
koju je jedan od zatvorenika dalje preprodavao.
Armin Tatarević, predsjednik je sindikata
pravosudne policije. Sam priznaje da posljednji događaji nisu
ništa novo za zatvor. Slike snimljene mobitelima iz zatvorskih
ćelija, već su viđane po medijima.
"Nekome žele nešto poručiti van zatvora, ali poručuju i nama da
mogu raditi što žele", smatra Tatarević.
A ne bi trebalo biti tako. Postupci zbog teške povrede službene
dužnosti vode se u Ministarstvu pravosuđa i uprave. Odgovorili su
nam da su lani pokrenuli jedan zbog slučaja u Šibeniku, ove
godine dva protiv dvojice službenika kaznionice u
Lepoglavi.
"To je teško dokazati, ali kad se dokaže stav sindikata je jasan
- otkaz. Čim imamo neke indicije on bi to trebao prijaviti USKOKU
jer ovlasti zatvorskog sustava su male", tvrdi Tatarević. Upitan
je li on što nalazio kaže: "Prilikom pretresa pronađemo tražimo
da se utvrdi kako je to tamo došlo, ali to uvijek nekako
stane".
A pretresi se obavljaju redovito. Pravosudni policajci pronalaze
svašta. Od mobitela preko tableta do CD-a.
"Mi vršimo svakodnevne pretrese svih soba, ako imamo dojavu
radimo po njoj, ako ne bilo koju sobu. Posvuda skrivaju.
U nogama od stola, od kreveta, podignu lajsne od parketa,
oni su jako sposobni sakriti i uvijek su ispred nas, ali pratimo
ih", govori Tatarević.
Službene statistike ministarstva kažu da su od 2017. do 2020.
ukupno u svim hrvatskim zatvorima pronašli i oduzeli 130
mobitela, 16 noževa i sličnih stvari. Ne kažu kako je to ušlo u
zatvor. Ante pak tvrdi da su pravosudni policajci motivirani da
otkriju jer tako dobivaju bodove, no motivacija zatvorenika još
je veća. Mobitel je tražena roba.
"Neki obavljaju poslove, a neki su samo iz želje da sudjeluju u
vanjskom životu. Znam njih par što je mobitel nosilo u sebi. Da
oprostite. U stražnjici", dodaje Ante.
A u zatvoru sve ima svoju cijenu i sve se radi za novac. "Oko 500
kuna pola sata, sat vremena. Ako čovjeka zanima što radi njegova
supruga on će dati i tisuću kuna da vidi što ona radi i kakve
slike objavljuje. Za njega to nema cijenu", tvrdi potom.
U zatvoru nema novca, njega na račun, kaže nam ovaj bivši
zatvorenik, uplaćuju ljudi izvana. Ili mijenjaju robu.
Jelenko Krešo iz Sindikata pravosudnih
policajaca Hrvatske pojašnjava kako zatvorenici s tim međusobno
trguju. "Ovaj ima cigarete, ovaj mobitel. Cijena ovisi o
ponudi i potražnji. Ljudi govore da su sada mobiteli 50 posto
jeftiniji nego što su bili. To znači da ih ima. Ali nije isto
svako kazneno tijelo. Negdje treba više riskirati negdje manje,
sve to diže cijenu, jel Remetinec ili Lepoglava sve to diktira
cijenu", govori.
Terapijske tablete poput Metadona ili Suboxona znale su se
prodavati po desetak kuna, kažu pravosudni policajci. Naš
sugovornik pak tvrdi da prava droga ima ozbiljniju cijenu.
"Cijena je puta deset. Ono što vani dođe 500 kuna, unutra je od
3000 do 5000 kuna. A točno se znam otkud dolazi. Pojedinim
zatvorenicima kaznionica odobrava da radi s drogom pod uvjetom da
oni znaju kome ide ta droga jer se toga čovjeka onda može
ucjenjivati i ovaj što radi mora raditi za sustav. A ima i onih
što rade samostalno, samo kod njih je taj rad kratkog vijeka -
dok ih ne uhvate", tvrdi Ante.
Njegove navode ne možemo službeno provjeriti. Zatvorenici, kaže,
koriste svaku priliku da dođu do nečega ili da zarade. "U pola
noći, u tri sata ujutro. Svakako se može. 24 sata je promet. Neki
rade neki spavaju", tvrdi. Pa otkriva da u nekim stvarima
sudjeluju zaposlenici, ali da se može i bez njih.
"Počeli su i sa novim tehnologijama raditi, to je olakšalo posao.
Dron ti donese na prozor na kućni prag", pojašnjava.
Ove je navode teško provjeriti i nije ih nitko potvrdio, no naš
sugovornik objašnjava kako zatvorenici imaju vremena na pretek da
smisle kako će do nečega doći.
Jelenko Krešo, dopredsjednik Sindikata
pravosudne policije Hrvatske ističe kako je igra između
policajaca i zatvorenika igra miša i mačke. Ipak, priznaju, u toj
igri njihov je položaj nezavidan jer niz je problema s kojima se
suočavaju, a jedan od njih je svakako manjak radne
snage.
"Mi bi trebali prolaziti kontrolu. Znači ima ulaz i metal
detektor. Koliko se to provodi ne znamo. Ali kad uzmete koliko
ima malo policajaca, to što se radi radi se na
brzinu, velika je mogućnost pogreške jer se ljudi troše i
dolazi ti do toga ma pusti mene i roba jednostavno može proći",
tvrdi.
Oni procjenjuju da ih nedostaje oko 400 i to kada zatvori nisu
prekapacitirani, a iz sindikata tvrde da jesu. Već dugo se bune
da su bili prisiljeni i da još uvijek zatvorenicima dijele
terapije za što nisu školovani.
"U to vrijeme nije bilo medicinskih sestara, zatvorski
sustav je naložio da dijelimo terapiju. Mi za to nemamo vremena.
U posljednje vrijeme nakon onih događaja, a znamo da su pronađene
velike količine tableta zatvorenicima preko pretresa i u
posljednje vrijeme se zaposlilo dovoljan broj sestara čak će im i
dići plaću jer nitko to ne želi raditi. I sad nemamo više
predoziranja", prisjeća se Tatarević.
Nikada ministarstvo nije otkrilo koji su točni uzroci smrti
osmero zatvorenika koliko ih je lani do listopada preminulo u
zagrebačkom Remetincu pa ni sada kada smo ih ponovno pitali. Kažu
da to objavljuju u godišnjem izvješću, a trenutno je aktualno ono
iz 2020. godine. Nisu s nama željeli razgovarati ni o ostalim
temama koje očito muče zatvorski sustav. Poslali su tek pisani
odgovor u kojem kažu da svakodnevno surađuju sa svim nadležnim
tijelima, osobito s policijom.
"Kvalitetna međuresorna suradnja već je pokazala rezultate u
pojedinim kaznenim tijelima, stoga će nadležne službe zatvorskog
sustava nastaviti provoditi aktivnosti kako bi se otklonili svi
oblici kažnjivog ponašanja koji mogu utjecati na stanje
sigurnosti u kaznenim tijelima", navode.
Problem s drogom svojevremeno imali su u splitskom zatvoru. "U
posljednje vrijeme nema više droge i nema mobitela jer se vrše
strože kontrole. Rekao sam da posuđujemo policijske pse koji su
svakodnevno tamo u splitskom zatvoru i vjerojatno droge više
nema, ali nije nemoguće da nešto uđe. Pogotovo u ovim zatvorima
koji su u gradu gdje se sve može i prebaciti preko zida. Mi smo
tražili da imamo psa ali nam ga ne daju", kaže Tatarević.
Imaju videonadzor, kažu iz Sindikata, no on nije postavljen gdje
bi po njima trebao biti - na mjesta gdje se zatvorenici
okupljaju, ili ispred soba.
"Danas sutra kad se utvrđuje - nađen je mobitel da vidimo tko je
pristupio. Jer vi kad vodite na šetnju možda netko iza vas nešto
radi, pa nemate oči na leđima, a sa videonadzrom se može utvrditi
jel netko nekome nešto pružio, na vanjskom osiguranju jel nešto
preletilo preko zida, kao na primjer na riječkom zatvoru koji je
u gradu. Možete vidjeti jel netko nešto pokupio. Ovako kad nađete
mobitel teško ga možete s nekim povezati. Čiji je? Pa neće nitko
javiti moj je", kaže Krešo.
"Ako imate osobu koja radi na paketima, pa ako imate videonadzor
i dve troje pa ja kontroliram vas vi mene, neće sigurno tri osobe
pustiti da nešto prođe, a sada je jedna . (...) mobiteli su
najmanji problem, ali što ako uđe oružje ili dođe do talačke
situacije", pita se potom.
Ne zazivaju ih. To, kažu, nitko ne želi. Ante nam priča o
odnosima u zatvoru koji i među zatvorenicima ima svoja
pravila.
"Ima svega svašta se dešava. Ako čovjek glumi mangupa krade ili
maltretira onda se to rješava po kratkom postupku. Čovjek koji
misli da je mangup, a znam slučaj gdje su mu dali tablete i
silovali ga i ostavili mu dokaze zato da zna da se mora smiriti",
govori.
Tamo se nikome ne vjeruje, objašnjava, ali se pazi kako se ponaša
i nema drukanja. "Najgore je ako ti nema tko ujutro reći dobro
jutro i ako piješ kavu sam kao ovca. Onda te ljude tako puste i
nakon par mjeseci ih prime natrag", tvrdi.
Sve se vrti ispočetka. Dok ne dođe dan izlaska, a taj svi
čekaju. Zoran Jelić predsjednik je Udruge
Stijena koja se bavi rehabilitacijom zatvorenika. Imaju stambenu
zajednicu, pružaju im psihološku pomoć, pomažu pronaći posao. Jer
kaže, jedino što imaju kad izađu na slobodu jest vreća sa
stvarima i autobusna karta koju im plati zatvor.
"Država ne brine. I tu je prijepor. Zatvorenici su nigdje on
izađe iz zatvora i dobije za autobus ali tamo više nema nikoga.
On dođe u centar gdje mu kažu skupite mi papire, a on ne zna gdje
je sjever doslovno. Da bi za tri mjeseca dobio pomoć. A pomoć mu
treba sada", tvrdi Jelić.
A to je samo još jedan u nizu problema zatvorskog sustava.
Statistike kažu da se gotovo svaki drugi koji izađe, ponovno
vrati u zatvor. Jer su često, objašnjava Jelić, jedini kojima se
mogu vratiti oni koje znaju s tzv. uličnog fakulteta.
