Njih više od milijun i dvjesto tisuća najveća su hrvatska populacija. Iako među njima ima onih i s primanjima od više od osam-devet tisuća kuna, većina je u prosjeku od samo 2524 kune, a mnogi dobivaju tek nešto više od tisuću.
Za razliku od svojih vršnjaka iz drugih zemalja EU uglavnom ne putuju i ne otkrivaju nove svjetove za koje nisu imali vremena dok su radili. Oni žive za akcije, smišljaju kako skuhati ručak za deset kuna, informiraju se iz starih novina, a o novoj odjeći ili obući ni ne razmišljaju.
Svi imaju tridesetak godina staža. Radili su različitim tvrtkama od kojih nekih više nema. U raznim dijelovima Hrvatske. Oni su hrvatski umirovljenici koji umjesto da žive zlatnu starost preživljavaju od prvog do prvog.
“I nakon 30 godina rada, koliku ste mirovinu dobili? - Mirovinu? 1200 kuna. I onda je rasla, sada je 2600”, kazao je Josip Crnogaj, umirovljenik, Bjelovar.
“Umirovljena sam na 650 kuna, invalidske mirovine. Mirovinu koju sad imam je obiteljska. Mirovina mog supruga, 1830 kuna”, rekla je Marija Belošević, umirovljenica, Bjelovar.
“Prva je bila 1544 kune. I onda je svaki mjesec malo rasla. Onda su poravnavali, oko 2500”, kazala je Marija Jović, umirovljenica, Bjelovar.
Iako ih većina ima čak i više od 2524 kune, kolika je prosječna hrvatska mirovina, planovi im ne sežu dalje od prvog do zadnjega u mjesecu.
“Moraš bit umjetnik da preživiš. Prvo poplaćam sve režije šta mi ostane, s tim klimam. Imaš onaj mali novčanik, žabicu, pa gledaš svaki čas u nju. Hoće zakreketati ili neće. Razumijete, bojiš se i pogledat unutra u novčanik, da li ima šta ili nema šta”, rekao je Crnogaj.
Pored osnovnih stvari, nužnih za život, priušte si vrlo malo toga.
“Cipele jedino, ajde, to moraš. Jedino cipele. A ovo ostalo zaboravi, nosi ono što je bilo prije. Cipele moraš kad hodaš stalno”, kazao je Josip.
A život u cipelama 71-godišnje gospođe Nade sa zagrebačkog Kvaternikovog trga zahtijeva ozbiljnu matematiku. Kada sve plati, od mirovine joj ostaje 13 kuna dnevno. Skoro svaki dan odlazi na plac. Ali ne kupuje što poželi.
“Zavisi koji je datum u mjesecu. I koliko imam novaca. Obično imam svoje određene kumice, i onda kod njih manje više uzmem sve”, rekla je Nada Kos Balen, umirovljenica, Zagreb.
“Zelje smo platili pedeset kuna. Pedeset kuna, znači, eto dana, deset kuna po danu. Tak mi se manje više kreće, da jedno s drugim ispadne deset kuna. Zapravo više jer se kruh kupuje na dva dana i mlijeko se kupuje za četiri dana”, ispričala je Nada.
Nadin meni od deset kuna dnevno posramio bi i stare purgerske restorane.
“Zelje bude jedanput sa grahom, jedanput s rebarcima. To bude tri četiri dana. Ja inače volim kiselo zelje s češnjakom pa malo bučina ulja na salatu. Znači to je četiri dana. Karfiol će biti po domaći, skuhani pa bačen na prezle”, objašnjava Nada.
66-godišnji Dragutin iz Jakovlja zadnji je put kupio komad mesa u trgovini 1981. godine. Svu hranu oni supruga proizvedu sami, jer od mirovine, koja im zajedno iznosi 2900 kuna, ne bi mogli preživjeti.
“Onda sam reko sam sebi, Dragec, radi lijene guzice ćeš kupovati meso po dućanima. Primi se doma. Ništa ne bi imali da se nismo primili posla”, kazao je Dragutin Seničić, umirovljenik, Jakovlje.
Sa sjetom se Dragutin prisjeća svog gospodarstva na kojem su sada ostale dvije svinje, junice i jedna krava.
“Sad smo i nju stavili na prodaju. Ne može više dojiti. Imamo svu mehanizaciju, muzni aparat… Ali to se ne isplati za jednu kravu, nema računice”, ispričao je Dragutin.
Njihova je škrinja uvijek puna mesa, a povrće im je glavna namirnica.
“Do prije 15 dana je bilo svježeg zelja. Cijeli zimu imamo zelja. Nismo niti malo potrošili zimnice, ona kiseli sve povrće, cikle najviše, pa krastavaca, paprike… Tak da se cijelu godinu hranimo od vrta”, rekao je Dragutin.
U trgovinu idu jedino po kruh. Zato ni ne znaju kakve su cijene i koliko zapravo štede kad si sami proizvode hranu.
“Popuste ne koristimo, nismo ih nikad koristili, ne znam zašto. Nikad ne idemo određeno u kupovinu, nego uvijek idemo usput kada idemo od nekud”, kazao je Dragutin.
Akcije itekako prati Nada. Za kruh, mlijeko i druge namirnice ponekad prevali i po nekoliko kilometara.
“Polako krenem, kupim sve što mi je potrebno, ne moram nikoga moliti da ide umjesto mene. Idem polako jer nemogu brzo hodati. Meni je svejedno je li trgovina pet minuta ili više. Sve stignem, neće mi nigdje pobjeći”, govori Nada Kos Balen.
Iz šupljega u prazno priča je i s plaćanjem računa, koji su mjesečno i po 1600 kuna.
“Ponekad dođe i do opomene. Pa onda platim. Jedanput se plaća plin, jedanput voda. Pa onda stanarina i struja. I onda opet ponovo u krug i tako da uvijek imam mjesec dana”, kazala je Nada.
I Dragutinu i njegovoj supruzi cijela mirovina ode na račune. Zato štede gdje god mogu.
“Voda iz bunara ide u bačve, preko pumpe, onda prirodnim putem idem prema šatli gdje krave piju vodu. (Da morate plaćati vodu koliko bi morali platiti?) Pa iskreno ne znam, puno. Dvije nas je obitelji pa bi nam voda bila oko petsto kuna mjesečno. A struje imamo toliko. I onda samo te dvije stavke su već tisuću kuna. A gdje su računi za smeće, telefon…”, kazao je Dragutin.
Svaku kunu okrene dvaput, ali nekih se stvari Dragutin ipak ne odriče.
“Radije bi bio bez televizora, nego bez internet. Na internetu sve vidim i saznam. Televizor jedva da palim. (Kako se informirate, preko internet?) Da,da. (Ne kupujete novine?) Ne, nikada”, govori Dragutin Seničić.
Novine ne kupuje ni Nada. Za cijenu jedne kave u kvartovskom kafiću uspije pročitati sve dnevne novosti. A stare novine skuplja i prodaje.
“Pokojni suprug je prije vozio novine, a sada moram moliti sina. Sama s kolicima ne bi mogla, malo je ipak previse. Kada skupim veliku hrpu, zna biti po 50-60kuna. Nije puno ali čovjeka veseli”, rekla je Nada.
Ipak dovoljno da si tu i tamo priušti novi komad odjeće.
“Pa rijetko šta si kupim, nekad se znam obući kod Kineza gdje je sve po deset kuna. (Je li nekad pogledate neki kaput od tisuću kuna, ili više?) Naravno, lijepo mi je vidjeti, mislim da bi mi i dobro stajao. Samo što mi financijski minister nije odobrio kupnju za ovaj put”, kazala je Nada.
Na frizuru Nada ipak odlazi redovito. Ali ju ne plaća.
“Imam frizerku koja je obiteljska prijateljica. I ona me šiša. A ovako za svaki dan operem kosu i sama si napravim frizuru. Zar nije lijepa frizura”, kazala je Nada.
Dragutin ne želi ni zamišljati kako će mu život izgledati kada počne ovisiti samo o mirovini.
“Najradije bi umro. Ako neću moći raditi, radije bi da sam mrtav…”, rekao je Dragutin.
U mirovini je ali radi kao da i nije. Zato si on i supruga ne mogu priuštiti pošteno ljetovanje.
“Naše ljetovanje ne može biti duže od jedanog dana. Znači, ujutro moramo nahraniti životinje pa opet navečer. E to je naše ljetovanje. Ljeti kad su dani duži od šest ujutro pa sve do sedam navečer, između je naše ljetovanje”, ispričao je Dragutin.
Nada je sa suprugom često putovala, i uvijek bi kući ponijeli suvenir. Sada je to, kaže, samo uspomena na zidu.
“Na ljetovanje rijetko idem. Jedino ako idem preko udruge umirovljenika, a to već dugo nisam bila”, rekla je Nada.
Bijeg od samoće Nada pronalazi u udruzi umirovljenika. Baš kao i umirovljenici iz Bjelovara s početka priče. Većinu dana provode družeći se u dnevnom boravku. U opuštenijoj su atmosferi otkrili tajnu umirovljeničkog preživaljavanja.
“Jedino se u udruzi zabavljamo, i to nam je jedina razonoda. I idemo na more deset dana u Novi Vinodolski. Ali to plaćamo na četiri rate”, kazao je Josip Crnogaj.
Plesom, igrama i smijehom krate vrijeme i zaboravljaju na probleme…Oni baš kao ni Nada i Dragutin, nisu ni zamišljali da će im ovak izgledati starost.
“Ni u snu. Imali smo socijalno koje smo plaćali, sad to opet moramo plaćati, ne znam zašto. Gdje su ti novci, tko je to pokrao”, rekao je Josip Crnogaj, umirovljenik, Bjelovar.
A mlade, kažu, čeka puno gore.
“Moraš se sam pobrinut da nešto stvoriš. Inače, mirovine, ja ne znam da će ih uopće biti za dvadeset godina, nema šanse. Jer vidite da ništa ne funkcionira u ovoj našoj lijepoj”, kazala je Marija Jović.
Preostaje im samo nada da će njihovoj djeci i unucima ipak biti bolje. Neki starost, kakvu sada žive njihovi roditelji, nisu htjeli prepustiti na milost i nemilost vladajućima, pa su već napustili Hrvatsku. Svojim radom hrane mirovinski sustav neke druge zemlje.
>>> Sve priče iz Potrage možete pratiti i na njihovoj službenoj Facebook stranici Potraga.
