Mi bismo se opet malo naoružali. Užasno nas nervira što gubimo status vojne sile, barem u regionalnim okvirima, i što ćemo uskoro ostati bez ratnog zrakoplovstva. Valjda se s nostalgijom prisjećamo vremena kada je vazduhoplovstvo JNA bilo ne samo njihovo, nego i naše, vremena kada smo se s ponosom mogli hvaliti da smo vojno nenadjebivi. Možda smo ustvari svi mi vazduhonostalgičari.
Psihoterapeutsko zrakoplovstvo
Hrvatska ima 10 Migova-21 kojima rok trajanja istječe sljedeće godine. Koliko ih je stvarno u voznom stanju, teško je reći. Možda tek dva, tri komada, a ostali vjerojatno služe za dijelove. Iako svaki lovac izgleda moćno, u ratnom smislu su ovi naši avioni – lako oborive krntije. Njihova je primarna uloga manje vojna, a više psihoterapeutska... da narod vjeruje da je zaštićen, da piloti ne padnu u depresiju zbog neletenja, da generali imaju dojam da nečim komandiraju.
U tom smo kontekstu, igrajući se rata, nedavno u svom zračnom prostoru oborili dva aviona – ona vlastita. Dečki se sudarili i prepolovili hrvatske zrakoplovne snage. Po drugi put u našoj kratkoj samostalnoj povijesti – oba su pala! Još dva su ostala, valjda.
Kraj se bliži, a mi već pet godina vodimo rasprave o načinu spašavanja našeg ratnog zrakoplovstva. Skup je to sport. Čim je Hrvatska dala naslutiti da će možda obnoviti zračnu flotu, počeli su nas obasipati ponudama...
'Sve dam samo da prodam!'
Ameri nam ponudili F-16 Falcone za džabe. Onda bi nam valjda skupo naplatili opremu, obuku i svaku bombicu koja se na njihove avione montira. Ujedno bi nas navukli da s ruskih Migova prijeđemo na njihove F-ove i postanemo trajni kupac.
Švabe nam pristupiše sličnom taktikom. Ponudili nam mukte svoje 40-ak godina stare F-4 Phantome da se zakrpamo na par godina i ujedno se pripremimo za prelazak na Eurofightere – moćne ratne ptice europske proizvodnje. Tako bi se Luftwaffe još jednom našao na našem nebu, ovaj put prijateljski.
Ukoliko odlučimo ostati na Migovima, Rusi su izjavili da će poslati jednog našeg najboljeg pilota u svemir u sklopu neke njihove misije. Kako lukavo. Totalno apeliraju na naš nacionalni ponos, na hrvatskog astronauta. Već vidim hrvatski svemirski program kao sljedeći korak – šahovnica na Marsu!
Nek' si Todorić kupi vlastitog Gripena
Šveđani, naravno, navijaju za svoj Gripen i nude 100% tzv. offseta – garanciju trgovinske razmjene u jednakim omjerima. Mi od njih kupimo avione, a oni od nas nešto drugo. Već su se spominjali Dalekovod, Agrokor, Uljanik, Đuro Đaković i Končar kao mogući kandidati za taj offset. Međutim, kad kratimo razlomke, trošak kupnje bi snosili porezni obveznici, a korist od prodaje bi imali dioničari navedenih društava. Neka si Todorić sam kupi svog Gripena.
Mađari su nedavno uzeli 14 Gripena na 15 godina i to ih košta 923 milijuna dolara. Sada su skužili da im je to užasno skupo i praktički mole Hrvatsku da preuzme Gripene od njih, barem par komada. Kriza je, brate. Nema se para za ratne igre, kerozin i pametne bombe. Valja saditi glupu pšenicu.
I sada se moramo zapitati hoće li i koliko brzo naša vlast, ona vojna i ona ina, skužiti da se ovdje ne radi o sigurnosti naroda, nego o biznisu. Kada kupujemo bemveje za ministre, onda je to svima jasno. Treba shvatiti da je kupovina aviona za generale ista stvar, samo puno, puno skuplja. Radi se ukupno o milijardi dolara. Tisuću milijuna zelembaća. Milijun prosječnih hrvatskih plaća. Masa novca.
Neki argumentiraju da nemamo izbora. Možemo ili kupiti desetak lovaca-bombardera ili plaćati nekoj drugoj državi da nam čuva zračni prostor (tzv. air-policing), što također nije jeftino. Slovenci su se npr. odlučili za tu opciju i plaćaju 40-ak milijuna dolara godišnje Italiji za usluge air-policinga. Znači, opet biznis. Oš' kupit il' unajmit?
Prisiljeni pacifisti
Znajući da, pored Slovenije, oko nas ima još kandidata za air-policing (Bosna, Crna Gora, Makedonija i Albanija nemaju zračne snage), teško je ne doći na ideju da upravo mi postanemo glavni zračni policajac u regiji. Kao, kupimo leteće mrcine, pa prodajemo usluge. Samo čekam da netko provali da ćemo još na tome zaraditi. E, da mi je vidjeti dan kada ćemo mi svojom domišljatošću pretvoriti trošak u prihod. I to još kao policajci.
Nitko za sada ne govori o trećoj opciji. Što ćemo? Ništa! Avioni, povoljno? Ne, hvala. Air-policing? Ne, hvala. Ništa? Ništa, baš ništa. Pa mi smo već sada prisiljeni pacifisti. Propade nam zrakoplovstvo, potonuše podmornice, mornarica ostade bez raketa, a protuzračna obrana bez projektila srednjeg dometa.
Ma ajmo, ljudi, nastaviti u tom smjeru, ali ne prisiljeno, nego namjerno i svjesno. Ajmo ne kupiti nikakvo oružje. Ajmo prodati i ono viška što imamo, a novce usmjeriti na stvaranje društva bez nasilja, na blagostanje, obrazovanje, zdravlje...
Apsolutno minimalna profesionalna vojska u kombinaciji s razvijenom diplomacijom i privučenim inokapitalom osigurava nacionalnu sigurnost na sasvim drugoj razini. Da, postoji treći put. Tibetanski pacifizam, bez okupacije. Švicarski standard, bez ledenog mentaliteta. Britanska diplomacija, bez arsenala. Hrvatski novi način, bez kompromisa.
Onda nam nitko više ne bi mogao prodavati zrak, air ili vazduh.
