Na Wall Streetu cijene dionica su u četvrtak pale, treći dan zaredom - ulagači se boje da će američka središnja banka (FED) podići kamate na više razine nego što se očekuje jer je tržište rada i dalje snažno.
Dow Jones je tako pao 0,76 posto, na 33,044 boda, a po istoj stopi pao je i S&P 500 na 3898 bodova. Nasdaq indeks pao je 0,96 posto, na 10.852 boda. Indeksi su se našli pod pritiskom nakon novih podataka koji su pokazali da je američko tržište rada i dalje snažno. Prošloga tjedna je, naime, broj zahtjeva za pomoć nezaposlenima bio manji nego što se očekivalo.
Kako FED, između ostalog, nastoji oslabiti potražnju za radom i cijenu rada, ovi podaci znače da bi središnja banka mogla povećati kamate na više razine nego što se očekuje.
U prva dva tjedna ove godine cijene dionica znatno su porasle jer su inflacijski pritisci u SAD-u ponešto popustili, pa su zavladale špekulacije da bi FED ubuduće mogao biti manje agresivan u zaoštravanju monetarne politike. No, većina čelnika FED-a ovih dana poručuje da će trebati povećati ključne kamate iznad razine od pet posto kako bi se suzbila inflacija. Bila bi to viša razina od one koju ulagači očekuju, s obzirom da se na tržištu kapitala procjenjuje da bi konačna kamata, na kojoj bi FED zaustavio ciklus povećanja, mogla iznositi 4,89 posto.
Poricanje stvarnosti
Čak i usred ekstremne volatilnosti tržišta 2022., nakon što je FED signaliziralo da će zauzeti mnogo oštriji pristup borbi protiv inflacije, financijska tržišta nastavila su poricati ekonomsku stvarnost. Ulagači su, osobito u SAD-u, optimistično gledali na izjave predsjednika FED-a Jeromea Powella, tražeći znakove da je gospodarstvo pretrpjelo već dovoljno boli i da će FED vratiti inflaciju na svoj cilj od 2 posto.
Iz tog razloga, tržišta su 13. prosinca 2022. s euforijom dočekala izvješća o smanjenju inflacije ali, kako piše Foreign Affairs, FED je već sutradan potvrdio svoju predanost pooštravanju monetarne politike SAD-a i objavio jednoglasnu odluku o podizanju kamatnih stopa za pola postotnog boda. Iako je bilo u pitanju manje povećanje od prethodnih, financijska tržišta su ostala razočarana Powellovom izjavom da će veće kamatne stope biti potrebne još neko vrijeme te da su vjerojatna njihova dodatna povećanja.
Međutim, ova Powellova izjava ne bi trebala biti iznenađenje, kao ni činjenica da je na pomolu još boli za gospodarstvo.
Specifičnost inflacije u Europskoj uniji
"U pitanju je fine tuning", pojašnjava za Net.hr ekonomski stručnjak Mladen Vedriš. U periodima inflacije novac gubi na vrijednosti pa centralne banke poput FED-a i Europske središnje banke (ESB) reagiraju podižući kamatne stole. Samim time, poskupljuju i krediti za građane i biznise. Vedriš kaže kako se sada svaki dio svijeta - Daleki Istok s Kinom i Japanom, Sjeverna Amerika s Kanadom i SAD-om te EU - nastojati s inflacijom obračunati na svoj način, vodeći pritom računa o međusobnoj sinkronizaciji svojih ekonomskih ciklusa i vlastitim viđenjima kako se izvući iz krize. Mišljenja će se, naravno, negdje poklapati, a drugdje razilaziti.
"FED je odlučio dići kamatne stope međutim, u raspravama koje se sada vode, nije sporno da je ključni izazov suzbiti inflaciju, već vremenski razgraničiti porast kamatnih stopa tako da to nanese najmanju štetu ekonomiji - što se gleda razinom zaposlenosti", pojašnjava Vedriš.
Upozorava i na specifičnost s kojom se, za razliku od SAD-a, suočava Europska središnja banka, a to je da u Europi postoje dva tipa inflacije - jedan kao posljedica pandemije, a drugi, daleko problematičniji, udar na energetski sektor. Upravo je ovaj drugi tip inflacije zabrinjavajući jer, za razliku od prvog, nije u pitanju monetarni već realni fenomen.
"Kada su energenti postali skupi i teško dostupni, pojavilo se razmišljanje o tome kako se nositi s tim drugim valom inflacije i kako ipak podići kamatnu stopu, kako ne bi došlo do negativnog spoja inflacije prvog i drugog vala što se, nažalost, ipak dogodilo", kaže Vedriš. "ESB i EU pažljivo važu koliko se inflacija smiruje podizanjem kamatne stope, ali su svjesni da će za ovaj drugi, energetski, dio trebati i lijekovi druge vrste", pojašnjava.
Europska je to specifičnost u odnosu na SAD koji je u manjoj mjeri izložen energetskom šoku. Kina pak na cijelu situaciju pokušava odgovoriti jačanjem domaće potražnje i povećanjem kupovne moći većeg dijela stanovništva.
Nedvojbeno je, upozorava Vedriš, da će ESB nastaviti s rastom kamata. Ono što ostaje za vidjeti je, dodaje, u kojim će se vremenskim intervalima to odvijati te kojim intenzitetom.
Povratak u 70-e
Analitičari se često osvrću na akcije koje je, u borbi protiv visoke inflacije tijekom 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, poduzimao bivši predsjednik FED-a Paul Volcker. Kako bi postigao dezinflaciju, Volcker je SAD dvaput gurnuo u recesiju između 1979. i 1982., podigavši nezaposlenost iznad deset posto, prije nego što je konačno uspio spustiti inflaciju na niske jednoznamenkaste razine u kojima je SAD uživao idućih 40-ak godina.
Iako bi današnji ulagači i promatrači najradije odbacili ovu tmurnu usporedbu, s nadom da će ovoga puta biti drugačije, Volckerova bolna, dugotrajna borba protiv dvoznamenkaste inflacije nije ništa novo. Zapravo, dio je ponavljajućeg fenomena zemalja u razvoju diljem svijeta, koje su se borile da smanje inflaciju i provedu druge ekonomske reforme za rješavanje takozvane dužničke krize Trećeg svijeta.
U krizi, koja je započela 1982., Meksiko i više od desetak drugih zemalja objavili su da si više ne mogu priuštiti servisiranje vlastitih dugova. Kako bi ukrotili inflaciju i vratili svoja gospodarstva na pravi put, bili su prisiljeni povećati kamatne stope, smanjiti svoje fiskalne deficite i provesti određene reforme koje je predložio tadašnji ministar financija SAD-a James Baker na sastancima Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke 1985. godine.
Povijest se ponavlja
Iako je primamljivo odbaciti primjere gospodarstava zemalja u razvoju kao previše različita od naprednijih gospodarstava, trenutni udari inflacije u Ujedinjenom Kraljevstvu, SAD-u i EU-u 2022. godine imaju gotovo slično podrijetlo: velike fiskalne deficite potaknute potrošnjom. Daljnje sličnosti uključuju kontekst stranih ratova, skokove cijena nafte i druge šokove.
Štoviše, budući da su dotične zemlje u razvoju imale tržišta dionica kojima se javno trguje - što je još jedna sličnost s današnjim naprednim ekonomijama - povijesna izvedba njihovih tržišta kapitala sadrži korisne savjete o tome što bi mogla donijeti budućnost.
Pokazatelj budućnosti
Politike dezinflacije donose kratkoročnu bol rastućih kamatnih stopa i pada zarade - gospodarstva to moraju podnijeti kako bi požnjela dugoročne dobitke koji proizlaze iz niske inflacije. Za razliku od pokazatelja koji zaostaju - kao što su rast i nezaposlenost - oboje mogu kratkoročno pretrpjeti velike štete kao rezultat politika smanjenja inflacije, ali to se može mjeriti tek naknadno.
Nasuprot tome, tržišta kapitala vodeći su pokazatelj budućnosti. Ako očekivane dugoročne koristi niske inflacije za javna poduzeća nadmašuju kratkoročne troškove politika dezinflacije, pretpostavka je da bi ulagači trebali tada povećati vrijednost ukupnog indeksa cijena dionica u zemlji u onom trenutku kada državni dužnosnici objave početak vjerodostojnog programa dezinflacije.
Bol je neophodna
Međutim, to nije ono što se dogodilo u zemljama u razvoju 80-ih godina - na najave programa dezinflacije njihova tržišta kapitala nisu dobro reagirala i to je bio znak da je potrebna veća ekonomska bol kako bi se dvoznamenkasta inflacija smanjila na jednoznamenkastu. Ako očekivana korist od smanjenja umjerene inflacije za korporacije ne nadmašuje trošak istog, kao što sugerira povijesna izvedba burzovnih indeksa tržišta u razvoju, čemu uopće pokušavati? Dva su odgovora na to pitanje.
Prvo, alternativa je gora. Podaci iz gospodarstava u razvoju pokazuju da umjerena inflacija obično ne ostaje umjerena, nego ima tendenciju rasta, ometajući sve više produktivnu gospodarsku aktivnost i narušavajući kupovnu moć običnih ljudi.
Drugi razlog je taj što, koliko god bila važna, burza nije ekonomija. Povijest pada cijena dionica na tržištima u razvoju uzrokovana dezinflacijom pokazuje da tržište ponekad mora platiti trošak dovođenja društva na bolje mjesto. Ne postoji jeftin način prelaska s umjerene inflacije na nisku inflaciju. Odnosno, ne postoji brz i bezbolan način za ponovno uspostavljanje stabilnosti cijena i američki FED to zna, stoga je poručio u prosincu prošle godine: "Nećemo to razmatrati ni pod kojim okolnostima. Bit će potrebno znatno više dokaza da bismo imali povjerenja da je inflacija na trajnom silaznom putu."
Igra na duge staze
Da put od umjerene do niske inflacije može trajati godinama, pokazuje i iskustvo Čilea. Kako navodi Foreign Affairs, nakon desetljeća malog napretka prema postizanju stabilnih cijena, u rujnu 1990. - s godišnjom inflacijom većom od 20 posto - središnja banka te zemlje objavila je da će usvojiti službeni cilj za godišnju inflaciju i pooštriti monetarnu politiku koliko je potrebno kako bi to postigla.
Prvi cilj, postavljen za razdoblje od prosinca 1990. do prosinca 1991., bio je 15 do 20 posto, pri čemu je središnja banka smanjivala godišnji cilj za 1,5 postotnih bodova svake godine od 1991. do 2001. Čileanska središnja banka uspjela je smanjiti inflaciju na 8,2 posto do 1995. godine i zadržati je na jednoznamenkastoj razini do 2021. godine.
Iako sve ovo ne zvuči nimalo ugodno niti u teoriji, dobra je vijest da su zemlje, koje su ostale disciplinirane u ostvarenju cilja spuštanja stopa inflacije, zabilježile značajan napredak u svojim dugoročnim ekonomskim rezultatima. U deset godina nakon uspješne tranzicije tih zemalja s umjerene na nisku inflaciju, njihova je prosječna godišnja stopa rasta bila gotovo 1,5 posto viša nego u prethodnom desetogodišnjem razdoblju. U nekim slučajevima, to je značilo i osjetno kraće vrijeme potrebno za značajno povećanje životnog standarda običnih građana. Dovoljno se prisjetiti kako je globalna financijska kriza 2007. - 2008. na kraju pokrenula svjetsko gospodarstvo.
Samo naprijed
Podaci o inflaciji u SAD-u kreću se u pravom smjeru, ali ostaju iznad cilja od dva posto koji FED mora postići kako bi obnovio stabilnost cijena i održao svoju vjerodostojnost. Stoga, iako bi daljnja povećanja stopa mogla značiti dodatne padove američkog tržišta kapitala, kada FED konačno postigne svoj cilj, na američkim zakonodavcima ostaje da implementiraju ekonomske politike potrebne za povećanje produktivnosti i maksimalno iskorištavanje obnovljene stabilnosti cijena.
Slično, naravno, vrijedi i za EU, mada u nešto drugačijim okolnostima, uz napomenu da je povratak cijena na staro nemoguće očekivati.
"Vrlo je teško, jednom kada je duh iz boce pušten, da će se cijene vratiti na staro", kaže Vedriš. "Jednom kad cijene uzlete, nije ih lako vratiti. Za hrvatske građane to znači da smo se s ovom inflacijom vratili na standard od prije pet do šest godina."
Koliko god to bilo bolno zaključiti, smanjenje inflacije na niske, stabilne i predvidljive razine, pod cijenu boli recesije, neophodno je kako bi zemlje postigle održivi dugoročni rast. Nažalost, nema protuprimjera na koje se moguće pozvati.
