"Prvo i prvo, nisam u bijegu. Ne skrivam se od ničega. Žao mi je što do ovog došlo, ali ja s ovim nemam nikakve veze. Filipa nikad nisam poznavao niti sam imao dodira s njim", rekao je za 24sataJerko Malvasija, mladić koji je trebalo biti četvrta žrtva osvetničkog pohoda 25-godišnjeg Filipa Zavadlava.
Izvori kažu kako je upravo Malvasija bio Filipova glavna meta. Svjedoci su kazali kako je Zavadlav čak došao i na vrata kuće za koju je vjerovao da u njoj živi Jerko, no tamo ga nije našao.
Malvasiju policija dobro poznaje. Osuđen je zbog dilanja droge, nakon što ga je policija 2013. uhvatila s vozilom punim kanabisa. Osuđen je na dvije godine i osam mjeseci zatvora, no iza rešetaka je naposlijetku ostao više od šest godina.
Nije mu jasno zašto je dio cijele priče
"Zašto sam ja isturen u cijeloj ovoj priči? Posljednje godine života proveo sam po zatvorima ili u bijegu. Nakon što sam pao s marihuanom, bio sam prvo u istražnom zatvoru u Splitu, pa sam tijekom ljeta otišao živjeti u Zagreb. Iz Zagreba bježim za Sarajevo jer nisam htio izdržavati kaznu. U BiH sam završio u centralnom zatvoru, pa u Zenici. Isporučen sam Hrvatskoj po molbi ministra pravosuđa 2016., robijao sam tada u Remetincu, Šibeniku, Gospiću. Na slobodu izlazim 11. 6. 2019. Nikad u životu nisam koristio slobodne izlaske ni vikende. Nisam imao ni posjete, osim nekoliko očevih dolazaka. To se može vidjeti u zatvorskom kartonu. Nisam imao kontakt s vanjskim svijetom", ispričao je za 24sata.
Prepričao se što se dogodilo na dan kad je Zavadlav ubio troje ljudi.
'Nisam mogao vjerovati'
"Spavao sam kući kad je počela pucnjava. Javili su mi na mobitel da su mi ubijeni otac i brat. To je bila prva informacija koja mi je stigla. Nisam se nigdje pokupio ni otišao. Pokušao sam dobiti oca. Nisam ga mogao dobiti. Mobitel mi je samo zvonio. U glavi mi je bila katastrofa. Nakon minutu su mi javili čak da sam ja mrtav. Dobivao sam poruke 'počivaj u miru', da mi je brat ubijen i takve stvari. Mislio sam prvo da se netko ruga sa mnom, da je san. Onda sam pokušao dobiti prijatelja da ode do Varoša i pogleda što se događa. Kad mi je rekao da su ubijeni Torlak, Boban i Paić te da se mene traži, da me se ubije, nisam mogao vjerovati. Sjeo sam u auto i krenuo prema ocu. Javila mi se policija i rekla da dođem u stanicu. Nisam htio doći dok mi ne objasne što se događa", ispričao je Malvasija.
Ispričao je kako mu se otac javio i kazao da je sve u redu, a on se s policijom dogovorio da dođe u stanicu jer je ubojica uhapšen.
'Ponašali su se kao da sam ubojica'
"Nisam se htio predati dok ne vidim da je sve u redu s mojom obitelji i s mojom curom. Nisam od nikoga bježao ni sakrivao se. Policija me uhapsila i vezala me lisicama. Bio sam vezan, odveli su me u Omiš, nisu mi dali da uzmem hranu ni piće. Ponašali su se kao da sam ubojica. Izvršili su pretrese objekata koje mi koriste otac i brat. Dovodili su i psa. Pretresali su stan koji ne koristim 15 godina. Nisu našli ništa. Nisam htio potpisati papire sve dok ne obave pretres mog vozila, stana ili garaže. Ako već traže drogu, zar ne bi bilo normalno da to čuvam u stanu kojeg koristim, a ne negdje što ne koristim godinama? Neki su me htjeli tući, ali ja ne dam na sebe. Gospodo, napravite posao kako treba, a ne mi raditi probleme ocu i bratu! I sad kad niste našli ništa, što sada? Gdje je sada ta droga o kojoj se priča? Ako sam diler, onda bi se valjda nešto našlo, bar nekakva vaga", kaže Malvasija.
Na pitanje je li poznavao obitelj Zavadlav, kazao je kako je iz viđenja poznavao Filipova mlađeg brata Stanislava. "Nisam izlazio ni družio se s njim, ni preko mobitela ni posrednika. Nije to moj krug ljudi s kojima se družim", kazao je.
Što se tiče ubijenih, kaže kako mu je Torlak bio daljnji rod. "Nismo mi bili nešto dobri, nismo se družili. Nismo imali dodirne točke. Bobana sam poznavao. Od njega sam uzeo motor kad sam izašao iz bolnice nakon nedavne prometne nesreće. U osmom mjesecu sam vozio crvenu Yamahu. Radio sam mu servis na motoru i bio je kod mene deset dana. Od tada, od osmog mjeseca, Boban i ja smo se čuli nekoliko puta na telefon. Taj mobitel sam dao da se vještači na policiji. Nije bilo nikakvih poslovnih ni prijetećih poruka među nama. Bobana sam znao i bio sam dobar s njim, ali nismo se družili i nismo izlazili skupa i provodili zajedničko vrijeme", kazao je.
'Okolina me proglasila krivim'
Kaže kako nikad nije posjedovao motor na kojem je ubijen Paić te da nikad nije vozio motor plave boje. "Vozio sam takvog sivog možda tjedan dana pa ni ne znam zašto se priča da je zamijenio Paića za mene. Ovim putem želim poručiti da se duboko ispričavam svima kojima sam nanio bol i zlo. Želim izraziti duboku sućut svojim prijateljima kojima nisam mogao ni doći na sprovod jer me okolina proglasila krivim", kazao je.
Kaže kako Stanislavu nikad nije prodao "ni cvit trave" i negira navode svjedoka koji kažu kako ga je Filip tražio u obiteljskoj kući.
"Ja Filipa ne poznajem niti znam išta o njemu. Nisu se prebijali moji dugovi, ja nemam veze s tim. Policija mi je rekla da se netko ranije pozivao na mene, da su se u moje ime nabijali dugovi. To nije istina. Čuo sam više različitih verzija. Jedna od njih je da sam ja slao maloga Filipa ili Stanu, ne znam više kojega, da sam ih slao u kladionicu da mi se uplate listići. Poanta svega je da sam ja tu sasvim slučajno umiješan. Ja sam trenutno jedina živa osoba iz cijele priče koja može nešto reći. Ja pozadinu ove priče ne znam, mogao sam u tom trenutku biti kod oca, moglo me ubiti", rekao je.
'I mene zanima pozadina priče'
Kaže da je sada okružen policijom te da ima pratnju. "Svaki dan me policija zove i pita gdje sam. Imam pratnju jer se priča da ću nekome nauditi. Okružen sam policijom. Kad Filip bude mogao, neka da izjavu jer i mene zanima pozadina priče. Zašto sam zamalo poginuo ni kriv ni dužan? Imam svoj kodeks u životu: Nikad nikoga nisam prevario, nikad nikome nisam prodao heroin, nikad nikome nisam oteo ništa njegovo i nikad nikoga nisam drukao. Ne bojim se poginuti ni umrijeti jer ja nemam što izgubiti u životu. Samo bih volio znati, prije nego me ubiju, ima li razloga", upitao je u zaključku Malvasija.
