Broj oboljelih u Velikoj Britaniji došao je na gotovo 250.000, dok je umrlih od Covida-19 više od 35.000. Brojke su to koje dovoljno govore o tome što se dogodi kada se vodstvo zemlje koleba oko pristupa globalnoj pandemiji koronavirusa i oklijeva s uvođenjem mjera. Britanija, pod vodstvom Borisa Johnsona predugo je kalkulirala s teorijom da se virus pusti da se slobodno širi uz zaštitu starije populacije. Ironično, sam premijer Johnson kasnije je obolio od Covida-19.
Mlada Lota Bantić rođena je u Hrvatskoj, no odrasla je u Londonu i za naš serijal Hrvati u svijetu u doba korone opisala je kakva je situacija u tom gradu i Velikoj Britaniji. Mjere zatvaranja zbog epidemije koronavirusa krenule su tek u ponedjeljak, 23. ožujka, prisjeća se Lota, kada ih je najavio premijer Boris Johnson. U srijedu prije toga najavio je da će svi učenici, osim djece ključnih radnika, od kraja tjedna ostati kod kuće.
Panika u javnosti i trgovinama
"Tjedan ili dva prije mjera zatvaranja, javnost je paničarila. U trgovinama nigdje se nije moglo pronaći toaletnog papira ili proizvoda za čišćenje. Mnoge tvrtke i druga radna mjesta preselili su se na rad od kuće (‘remote working’).
Udruga za seksualno zdravlje za koju sam radila, uvela je te mjere kasnije nego drugi, uglavnom iz praktičnih razloga. Imamo dvije grane: obrazovanje (tamo gdje sam radila) i kliniku, i sve dok su škole bile otvorene i mladi su mogli doći do klinika, ostali smo otvoreni. Posljednji sat koji sam održala u školi bio je u ponedjeljak prije najave mjera", govori nam Lota Bantić, inače kći poznatih hrvatskih novinara Nine Bantića i Nataše Magdalenić Bantić.
Lota Bantić
"Vladine mjere različito su utjecale na ljude, a dob nije nužno glavni faktor. Klasa i financijska situacija odigrali su najveću ulogu u odlučivanju kako ljudi doživljavaju ovu situaciju. Sretna sam, iako sam morala prestati raditi za spomenutu nevladinu organizaciju, nekoliko sam puta tjedno mogla podučavati putem interneta. Moja partnerica ima posao u razvoju softvera, koji je siguran, jer rad od kuće nema na to utjecala, a naš cimer (koji se u listopadu doselio iz Hrvatske) bio je ushićen svojim radnim mjestom."
Rad od kuće, opisuje Lota, ima međutim svojih problema. "Recimo, jedini stol u našem stanu je u dnevnoj sobi, što znači da naš cimer i ja moramo hodati na vrhovima prstiju oko otvorenog dnevnog boravka / kuhinje kada je moja partnerica na konferencijskom pozivu, a ja moram koristiti ormar u našoj spavaćoj sobi kao improvizirani stol dok dajem instrukcije. No, nas troje uspjeli smo platiti najam, račune i hranu za travanj i svibanj. Naše kućanstvo postalo je zajednička jedinica tijekom ove krize, sada dijelimo obroke i kupujemo namirnice zajedno."
Nevjerojatan prizor praznog Londona ne vjerujem da ću ikad više vidjeti
Idemo u trgovinu jednom svakih 7-10 dana. Pokušavamo to obaviti u mirnije doba dana, tako da ne provedemo duže od 20 minuta u redu čekajući izvan trgovine. Vježbam gotovo svakodnevno. Vlada odobrava sat vremena vježbe dnevno, ja ili šećem ili vozim bicikl. Biciklizam mi je nov, ali koristim praznije ulice da bih stekla samopouzdanje. Moja partnerica i ja biciklirale smo po praznom centru grada prije neku večer."
"Prizor praznog Londona je bio nevjerojatan i vjerojatno ga više nikada neću vidjeti. Neke se stvari, međutim, nikad ne mijenjaju: čitam, pazim na svoje mentalno zdravlje (iako svoju psihoterapeuticu sada gledam preko Zooma), mazim mačke, koje su u početku bile jako zbunjene da smo više vremena kod kuće, ali sada su se navikle. Britanci su ljubitelji pub quizova i sada ih svi igraju preko interneta. Moja partnerica, cimer i ja uspješno smo vodili već dva kviza, koje smo sami osmislili rekreirajući filmove, reality tv showove, povijesne fotografije i postere - a sada radimo i na trećem."
Distopijski osjećaj
Na pitanje kako se vlada nosi s krizom, Lota Bantić odgovara da je na početku bila ugodno iznenađena nekim stvarima.
"Iskreno ću reći, nisam glasala za Konzervativce u prosincu, pa sam bila skeptična kako će se oni nositi s ovom krizom. U početku sam bila ugodno iznenađena: ‘furlough’ programom pogotovo (program po kojem vlada plaća 80 posto plaće umjesto poslodavaca). Međutim, to nije dugo trajalo."
"S druge strane, otkad je Boris Johnson ukinuo neka ograničenja, krivnja za moguće širenje virusa prebačena je na javnost. Učitelji su odjednom postali "zločinci" jer kažu da puštanje djece u školu nije sigurno. Mediji napadaju ljude iz radničke klase koji koriste javni prijevoz nakon što su pozvani na posao s manje od dvadeset četiri sata upozorenja i bez jasnog rješenja kako da do posla dođu ukoliko nemaju auto ili im je posao predaleko da do njega hodaju ili bicikliraju."
"Svakog četvrtka u 20 sati nacija plješće za NHS (nacionalni zdravstveni sustav); ljudi lupaju u lonce i zdjele, podupiru ih sa svojih balkona, prozora, vrtova… . U početku je bilo srčano i bilo je kao da spajamo cijelo društvo. Sada, kada se pokazalo da su liječnici i osoblje iz redova crnaca i drugih manjinskih etničkih skupina najteže pogođeni Covidom-19, kada vlada nije ispunila svoje ciljeve testiranja, a Velika Britanija je nadmašila Italiju s najvećim brojem smrtnih slučajeva u Europi - stvorio se distopijski osjećaj. Vlada kaže jedno, a radi drugo. Studenti koji uče za primalje, na primjer, na prvoj su liniji borbe protiv koronavirusa, a za to ne dobivaju plaću. A istovremeno, na socijalnim mrežama se trenutno više razmišlja o tome kako će očinstvo promijeniti Johnsona (iako je ovo njegovo šestero ili sedmo dijete) nego o društveno-ekonomskim promjenama koje će donijeti ova epidemija. Ova epidemija razotkrila je probleme koje je prouzročila desetljetna vladavina torijevaca: nedovoljno financirana zdravstvena i socijalna služba", zaključuje Lota.
Iako premijer kaže da smo prošli vrhunac krize, ne mogu vjerovati osobi koja je četiri dana prije uvođenja mjera rekla da ih neće biti (iako smo mogli vidjeti situaciju u Italiji), osobi koja se s ponosom rukovala s pacijentima zaraženima koronavirusom početkom ožujka (iako se već znalo da je virus vrlo zarazan), valjda umišljajući da je princeza Diana koja se rukuje s oboljelima od AIDS-a. Što god da se dogodi, nadam se da ćemo u budućnosti početi više voditi brigu o ranjivim ljudima u našem društvu. Nažalost, ne vjerujem da će ova vlada to učiniti.
