Na Atlagića mostu, na kojem je u subotu, 15-ak minuta prije 17 sati, srebrna Toyota Avensis probila metalnu ogradu i sunovratila se krovom na nasip uz Krku, otklizavši potom u hladnu rijeku, Kninjani šutke gledaju u vodu pod mostom. Jedni odlaze, drugi dolaze. Tako cijelo jutro. Pri sredini mosta treperi pet lampaša. Netko je donio buket cvijeća. Radnici Hrvatskih cesta zavaruju dijelove ograde, piše Slobodna Dalmacija.
''Ovaj nogostup nije visok, ali je cijeli most zreo za temeljitu rekonstrukciju. A ograda... pa pogledajte ovu ogradu! Trula je. Vidite ovaj dio, puknut je i zahrđao. Odavno je sve to tribalo obnovit. Da čovjek malo jače udari nogom u ogradu, slomila bi se kao šibica. Bog zna šta bi se dogodilo da je na mostu bila postavljena kvalitetna ograda kao one na autocesti. Možda bi nekako zaustavila auto, možda bi izdržala udar i odbila ga na drugu stranu. Pa da je auto i sletilo, možda ne bi bilo toliko poginulih'', rekao je jedan od mještana obilazeći nasip, a onda je odmahnuo rukom te dodao:
Strašno, da strašnije biti ne može
''Zaludu je sad pretpostavljati bi li tada bilo žrtava, ali, ljudi moji, pet je to života. Strašno, da strašnije biti ne može'', zaključuje.
Jedan od mještana sa suzama u očima prisjeća se malene djevojčice.
''Žalosno je to. Šta je život?! Kad pogledaš – ništa! Gledam sebe, njegovog oca samo vjera može održati na životu. U jednoj noći izgubio je sve. Čovječe, bila je to tako draga familija. Ti ljudi su stalno bili po gradu, svak ih je poznava. Prije dva dana kraj mene je prošla njihova curica. Maše mi i kaže: Ante, bok! Nema onoga kome se nije javljala, koga nije pozdravljala. Meni te curice tako žao, čudo jedno. Ne ide mi iz glave. Imala je bilu vešticu, plavi cvjetići na njoj, onako kovrčave kose, vezali bi joj pletenicu, kao anđelu... E, živote...'', ispričao je.
