Prvo je Banožić rekao da je Milanović psihijatrijski slučaj, a onda ga je novinarka N1 televizije pitala "je li vrijeme za opoziv", a on je uzvratio: "Da, vrijeme je da ode". Svi su mediji tada, dakako, prenijeli da je ministar obrane izjavio da je predsjednik države psihijatrijski slučaj i da smatra da je vrijeme za njegov opoziv. Ali borba s preciznošću izjave trajala je puna dva dana. Ako je Banožić za opoziv, ako se Hrvatska našla u stanju da ministar obrane predlaže opoziv predsjednika države, što sada?
Službenom opozivu nije bilo ni traga, opozicija se radovala i podbadala HDZ, Arsen Bauk iz SDP-a veselo je nudio papir za skupljanje potpisa saborskim zastupnicima iz HDZ-a, a u ime HDZ-a slabo poznati zastupnik, Nikola Mažar, izjavio je da "niti je ministar Banožić pozvao HDZ da krene u skupljanje potpisa za opoziv, niti će HDZ to učiniti".
Ni premijer Andrej Plenković, koji je u vrijeme te dramatične izmjene uvreda na liniji predsjednik-ministar obrane bio na konferenciji o klimatskim promjenama u Glasgowu, nije dao podršku svome ministru. Prvi put kad je stao pred kamere izjavio je da Banožić zapravo nije izjavio što je izjavio ("On to nije rekao, to o opozivu, nisam imao vremena pratiti sve te izjave, ali zamolio sam Marka da to pogleda, to je derivirano u naslove...") te, iako se i on obrušio na Milanovićevo privatiziranje vojske i "protuzakonito ponašanje", nije odlučno stao iza svog ministra.
Ostavio ga je, klasično plenkovićevski, da se sada sam snalazi. Kao da je Mario Banožić učinio ikoji potez u MORH-u ili u vojsci koji se na bilo koji način ticao ovlasti predsjednika države bez konzultacija s Andrejem Plenkovićem. Znamo da je Banožić hrabro izjavio da premijer nema ništa s time, ali... je li itko povjerovao?
Otvoreno pitanje kompetencije ministra
Tek sada se i u široj javnosti otvara pitanje temeljnih kompetencija mladog HDZ-ovog lava za resor koji mu je dodijeljen, a u čudu se analizira i njegov životopis. Net.hr je predstavio njegov skroman životopis odmah čim je izabran za ministra obrane jer Plenković je već u tom trenutku, odabirom Banožića, jasno poručio da mu za tu poziciju ne treba osoba s iskustvom, da to može raditi "bilo tko", odnosno, da će se snalažljivi Banožić koji je suvereno krstario stranačkom hijerarhijom zahvaljujući snažnoj podršci moćnog stranačkog kombinatora, Tomislava Čuljka, već nekako snaći i na toj poziciji.
No, bilo je jasno da "dečko" iz Vinkovaca, koji je čak u službenoj biografiji odlučio ispustiti činjenicu da je prvo radno mjesto dobio u Hrvatskim šumama – gdje mu je u tom trenutku na menadžerskoj poziciji bila majka – da je ispustio i kratkotrajne poslove u privatnim tvrtkama (Santini d.o.o. i Sonic d.d.) prije nego što je 2005. počeo raditi u Vukovarsko-srijemskoj županiji kao "stručni suradnik", valjda jer je smatrao da sve to skupa ne zvuči dovoljno frajerski za poziciju ministra obrane – starta na dužnost ministra obilježen nesigurnošću.
Već tada, u srpnju 2020., pitali smo se kako će osoba tako krhke karijere i političkog iskustva funkcionirati u kombinaciji s ćudljivim predsjednikom Milanovićem, no Ante Kotromanović, SDP-ovac, bivši ministar obrane iz vremena Milanovićeve vlade, u izjavi za Net.hr poručio je da mu "treba dati priliku".
"To je težak i odgovoran posao. No, nije loše da na čelo Ministarstva obrane dođe – civil. Treba mu dati potporu. Nadam se da će izabrati dobre suradnike, jer ovo ministarstvo pokriva izuzetno kompleksno područje", rekao je tada Kotromanović.
Nešto više od godinu dana kasnije gledamo rasute odnose i izmjenu uvreda, posve je jasno da Banožić i Milanović ne mogu funkcionirati, odnosno da eksperiment s Banožićem kao ministrom teško može funkcionirati.
Ministar bez autoriteta
Sada Milanović Banožića naziva "Banetom", kaže da ne može nabaviti pisoare, da je "junior ministar", "neznalica", da se za Krstičevića i Kotromanovića "znalo zašto su ministri", a za njega se ne zna. Sada se, dakako, u uspoređuju ratni putovi njegovih prethodnika s činjenicom da on o vojsci nije znao ništa više od onih koji su – poput njega – služili vojni rok ranih dvijetisućitih.
Ali činjenica da je Banožić "civil", dakako, nije nikakav problem. Niti bi to u modernim demokratskim državama trebao biti problem. U mnogim zemljama EU-a na mjestima ministrica i ministara obrane su osobe bez ratnog, pa i ikakvog iskustva u vojsci – no, u pravilu su to vrsne političarke i političari, osobe s autoritetom.
"Uživam podršku i premijera i članova HDZ-a", odgovorio je dva dana nakon ispaljenog metka o opozivu ministar obrane u intervjuu za N1 televiziju. Tada, dva dana nakon slučaja opoziv, ministar je pojasnio da je on zapravo samo poručio Milanoviću da je "vrijeme da ode". Da nije baš mislio na opozivanje, kroz Sabor, ono za koje treba dvije trećine glasova u Saboru. Ali ipak je nastavio inzistirati na 'odlasku".
Ministar obrane traži Milanovićev odlazak, ali takav se scenarij čini nemogućim
"Najčasnije bi bilo da ode, da prestane sramotiti Hrvatsku", poručio je ministar Banožić, a ustrajao je i u svom zahtjevu da Robert Hranj, načelnik Glavnog stožera HV-a, podnese ostavku "ako ne može poštivati Zakon o obrani." Konstatirao je da Hranja smatra – odmetnutim, da je postao instrument u rukama predsjednika države.
Nije povukao svoju izjavu da smatra da je predsjednik države "psihijatrijski slučaj", a krenuo je i korak dalje jer je ustvrdio da "sve ovo proizlazi iz njegove borbe demona u glavi".
S jedne strane, dakle, imamo ministra obrane, koji smatra da su predsjednika države obuzeli demoni, da treba otići, da je šef vojske Hranj otišao pod skute predsjednika države, a s druge strane imamo predsjednika države koji kaže da neće više surađivati s ministrom obrane, a premijera kojeg smatra udavom poziva da i pridavi tog svog ministra.
Politička kriza ili reality show
U ozbiljnim demokracijama ovo bi se smatralo teškom krizom u vrhu vlasti, ali u Hrvatskoj sve to skupa prolazi kao kakav bizaran reality show, ili domaća humoristična serija slabije kvalitete.
Predsjednik Milanović, nema sumnje, traži i čačka, želi pronaći bilo kakvu zametnutu čačkalicu da bi šikanirao Banožića. Naprosto ga vidi kao slabu kariku, kao onog kojeg je Plenković izabrao da "statira", i ta činjenica, to Plenkovićevo kadroviranje u Vladi, sada se u ovoj krizi razotkriva kao "mekan trbuh", kao ranjiva zona, i Vlade, ali i HDZ-a.
No, nasuprot u javnosti sve popularnijeg zabavljača Milanovića, Plenković sada ima prilično slabog igrača. Činjenica da je u ljeto 2020. kadrovirao u MORH-u tako olako i postavio mladog HDZ-ovca koji nije uspio izgraditi ni autoritet u stranci, a kamoli u široj javnosti, sada mu se vraća kao bumerang.
Banožić očigledno sada služi Plenkoviću kao svojevrsni štit, ali i taj štit je upravo na rubu pucanja. Jer što sada? Mogu li nakon svega ovog izgovorenog Milanović i Banožić nastaviti kao da ništa nije bilo? Milanovića očigledno ne mogu maknuti jer ne mogu skupiti dvotrećinsku većinu, pozivi da ode sam zvuče kao neumjesna šala, a ako Plenković sada smijeni Banožića, ili on podnese ostavku – bio bi to neizdrživo bolan poraz za HDZ koji si političar ovako visokog stupnja taštine kao Plenković sigurno neće dopustiti. Osim toga, ako se izbor Radovana Dobronića na čelo Vrhovnog suda smatra Milanovićevom pobjedom, ovo bi onda bila još jedna njegova pobjeda, odnosno – Plenkovićev poraz.
Sprema se dvoboj
Cijeli državni vrh tako se našao zapravo u pat poziciji, u stanju histerije i izbezumljenosti. Kao da su se demoni koje Banožić vidi u Milanovićevoj glavi rasuli na sve strane, i sastanak Vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost, najavljen za 9. studenoga, očekuje se kao do sada neviđeni dvoboj Milanovića i Plenkovića.
A sve to skupa samo oko teme koja se zapravo tiče organizacije i međusobnih odnosa na liniji Banski dvori-Pantovčak, a ni na koji način se ne dotiče velikih suštinskih problema Hrvatske. Nema ovdje velikog fajta ni oko korupcije, ni inflacije, niti, recimo, zdravstvene reforme. Samo tko je kome što naredio, tko će držati govore ili tko će ići na velika internacionalna vojna okupljanja. Ali i to je dovoljno da nas sve skupa gurne u novu fazu nacionalnog transa i imperativa da se određujemo - tko je tim Milanović, a tko tim Banožić/Plenković – pa je i činjenica da je, recimo, zdravstveni sustav ponovno na umoru, nekako ostala gurnuta u drugi plan.
