U Dragaliću će kazati varzalna jaja, u Davoru će ih zvati broćke, u Opatovcu su to luge, tucanci su u Orubici, a bojana jaja ih zovu u Kovačevcu. Mali milijun različitih imena za ukrašena jaja što se bojaju za veliki blagdan Uskrs, a samo smo se Slavonije blago dotaknuli!
Ukrašena jaja su mahom pisanice ili pisanci u sjeverozapadnoj i središnjoj Hrvatskoj. U Lici, Slavoniji, Baranji, ali i na Mljetu te Konavlima, zovu ih šarena ili šarena jaja. U Slavoniji kažu još i svilopis, a u Dubrovačkom primorju reći će napengana ili pengana jaja.
Jaja se maste, odnosno koloraju ili pituraju, a najčešće boje bili su različiti tonovi žute, crvene, smeđe i crne dok krajem 19. stoljeća kupovne boje nisu počele istiskivati prirodne spravljene od različitih trava, cvijeće, kore drveća, ljuske od crvena luka. Crvena boja dobivala se od biljke broć, a to je bojanje opjevao i dubrovački pjesnik Mavro Vetranović još u 16. stoljeću u pjesmi Remeta. Pjesnik, među ostalom kaže:”...i broć se još nahodi/u što žene jaja maste/ uskrsen'je kad prihodi.”
Važnost trpeze
Sve spomenuti da se naći u knjizi „Hrvatski uskrsni običaji” Jasne Čapo Žmagač. I ta knjiga potvrđuje nepobitnu istinu da je nakon dana od korizme uskršnja trpeza od iznimne važnosti, kako zbog simboličke vrijednosti, tako i zbog činjenice da su se nekada korizma, post i nemrs shvaćali i provodili znatno discipliniranije. A trpeze nema bez jaja, mlade janjetine, šunke, pince, bez namirnica što simboliziraju radost Uskrsa te buđenje i početak novog života.
Mnoge hrvatske tradicije i običaji su u proteklih 100 godina u velikom dijelu nestali, neki su se usprkos svemu i održali i to mahom u ruralnim područjima, ali bar tri stvari su u pravilu uvijek iste: bojanje pisanica, posveta hrane u crkvi na sam Uskrs i kuhana šunka za uskršnji doručak. Razlike između uskršnjih običaja od kraja do kraja Hrvatske i nisu velike.
Čišćenje duše
U Slavoniji bi se spremila i očistila cijela kuća za Uskrs što je imalo posebnu simboliku čišćenja duše. Šarena jaja bi se dijelila maloj djeci od rodbine, susjeda i prijatelja. Djeca bi dan prije Uskrsa otišla na zelenu površinu ubrati travu koju bi posložili u gnijezdo, a roditelji bi kriomice preko noći u gnijezdo ostavljali poklone. Običaj je i da se jelo nosi na posvećenje; šunka, jaja, luk, kolači, kruh – što se održalo do danas. Tkanina kojom je pokrivena košara s posvećenom hranom bacala bi se na voćku kako bi plod bio jači i zdraviji, a ljuska od posvećenog jaja bacila bi se u brazdu od kopanja da bi zemlja bolje rodila.
I u Zagorju se velik fokus stavlja na čišćenje kuće. Nekada su neki uz pisanice bojili i kuće! Namočili bi vapno u koju bi se stavila modra galica, pa su kuće koje su bile sagrađene od drveta dobile novu boju. Na Uskrs je bilo važno nositi komad nove odjeće, makar to bile nove čarape ili nova marama. Novi komad odjeće bio je simbol duhovne čistoće stečene tijekom korizme. Danas se na blagoslov donose maslinove grančice, no stari je zagorski običaj blagoslov drijenka. U Zagorju se za uskrsni dan peku vrtanji, tradicionalni kruh koji se mijesi s neprocijeđenom vodom u kojoj se kuhala šunka.
Kolube ili karitule
Uskrs u Dalmaciji ne može proći bez pince. Najmlađi vole i tople pletenice u koje se umetne pisanica, a zovu se kolube ili karitule (na naslovnoj fotografiji). Šarene pisanice često su bojane u ljusci od luka, dok se u dubrovačkom području pengaju. Uskrs ne može proći bez mlade janjetine, mlade kapulice i dobrog crnog vina. Premda se vremenom šunka izborila za legitimitet, uskršnji doručak na stol donosi u pravilu dobar pršut.
I u Istri se pršut za doručak reže, dok bi se za uskršnji ručak jeo kiseli kupus s mesom i fuži. Farbala su se jaja koja su djeca, a i odrasli zasikali kovanicom. Tko je pogodio, dobio je i jaje i kovanicu. Osim pince od slatkog tijesta radile su se šišarice, pletenice s jajem za djecu.
Ima običaja, dakako, još. U šali - a u svakoj šali je i pola istine – dalo bi se reći kako je danas tajna dobre uskršnje trpeze u dobrim dobavljačima i u iskrenom prijateljstvu s mesarom. Ne čudi stoga što je i Povijesni rječnik hrvatskog kulinarstva, autorice Jelene Ivanišević, pun pojmova vezanih za Uskrs i blagovanje.
Batinica je tako "duguljasti kolač koji se priprema za Božić i Uskrs, za Božić se deblji kraj kolača ukrašava orahom, a za Uskrs crvenim jajetom". Buktenica je "jednostavan kolač premazan žumancem koji se nosi u crkvu na blagoslov za Uskrs". Nadvornik je, u kraju nekadašnje Poljičke Republike, uskrsni kruh. Jajarica je „kruh što se peče o Uskrsu, obično u obliku pletenice ili vijenca u koje se utiskuje jaje". U okolici Slunja kljakuša je „beskvasna pogača nakon pečenja prelivena vrelim uljem i začinjena s malo ulja i češnjaka, pripremala se za Veliki petak“, dok se u Istri kolombina zove uskrsni kolač u obliku pletenice. Goranski nadjev je delicija iz Gorskog kotara; „dimljeni želudac punjen šunkom, slaninom, zelenim dijelom mladog luka, razmućenim jajima i kruhom i kuhan, koji se obično poslužuje u vrijeme Uskrsa kao predjelo“. A pinca, taj „kolač u obliku okruglog kruha od brašna, maslaca, jaja i šećera”, ima imena koliko ih i uskršnje bojano jaje ima; pinica, pinka, pogača, sirnica, jajarica, posvećanica, posvećenica, posvetnjača. I bijelo janje koje se blagoslovi i jede na Uskrs ima svoje ima i to u Poljicima gdje ga zovu posvetenjak, dok je presnac „naziv za nekoliko varijanti uskršnjeg kolača umiješenog najčešće s ovčjim sirom“. U Slavoniji će za jelo koje se nosi u crkvu na blagoslov za Uskrs reći svetenje. Nije nemoguće da u košari bude i tekara, kako u dubrovačkom kraju zovu „uskrsni kolač ukrašen u sredini bijelim jajetom“.
Inače, u košaricu za blagoslov polovicom 19 stoljeće se u Slavoniji stavljala; pogača, šunka, kobasice, jaja, bijeli luk, hren, pečeno prase ili janje, čutura vina, dok su obalna područja Hrvatske u košaricama imala skromnije količine hrane, uglavnom jaja, sir i uskrsni kruh. Često je sadržaj i veličina košare za svetenje bio predmet nadmetanja i hvalisanja među susjedima; a ponegdje (Istra, Kastavština, Zlarin, Lika, Zagrebačka okolica, Zagorje, Podravina, Međimurje, Moslavina, Slavonija) je postajao običaj utrkivanja pri povratku kući nakon blagoslova hrane, jer se vjerovalo da će se djevojka koja prva stigne kući prva i udati i da će njezina kuća imati vrijedne težake.
Uskrs je, nema sumnje, najveći hrvatski blagdan. Do kud seže tradicija uskršnjih običaja svjedoči i pisanica izložena u Gradskom muzeju Bjelovar, najstarije oslikano jaje u Europi! Pretpostavlja se da datira negdje između 15 i 16. stoljeća, oslikana je tehnikom voska i ima geometrijske oblike i motiv – srca!
