Prvi rimski kralj Romul, uveo je računanje vremena prema 10 kalendarskih mjeseci koji se počeli računati od proljetnog ekvinocija. To je izgledalo ovako nekako.
Martius: 31 dan Aprilius: 30 dana Maius: 31 dan Junius: 30 dana Quintilis: 31 dan Sextilis: 30 dana September: 30 dana October: 31 dan November: 30 dana December: 30 dana
A siječanj i veljača?
Dakle, siječanj i veljača prvotno nisu ni postojali, a kalendarska godina je imala 304 dana. Kako je vrijeme prolazilo tako je dolazilo do sve većih problema i logično kad se jedna šestina godine potpuno zanemarivala. To je promijenio drugi rimski kralj Numa Pompilije koji je 713. godine prije nove ere poravnao kalendar s 12 lunarnih ciklusa, uveo siječanj i veljaču na kraj kalendarske godine i time došao do 355 dana u godini.
No, što je stari Rim bez malo praznovjerja. Stari Rimljani vjerovali su kako parni brojevi donose nesreću pa su nekim mjesecima dani dodani, a nekima oduzeti. To je izgledalo ovako:
Martius: 31 dan Aprilius: 29 dana Maius: 31 dan Iunius: 29 dana Quintilis: 31 dan Sextilis: 29 dana September: 29 dana October: 31 dan November: 29 dana December: 29 dana Ianuarius: 29 dana Februarius: 28 dana
Jedina parna
Dakle jedan mjesec u godini, zadnja po redu veljača odnosno Februrarius, je unatoč praznovjerju imala paran broj dana, no to im je bilo prihvatljivo budući da je veljača bio mjesec posvećen duhovnom pročišćenju.
I godina koja je trajala 355 dana imala je svojih boljki jer se uskoro godišnja doba poremetila pa su Rimljani, da bi to izjednačili, povremeno ubacili prijestupni mjesec koji su zvali Mercedonius. Tada bi jednostavno izbrisali zadnjih nekoliko dana veljače i prijestupni mjesec bi počeo 24. veljače.
Julije Cezar sredio kaos (recimo)
No, ni to baš nije riješilo problem. Nije postojala nikakva konzistencija s tim prijestupnim mjesecom, ponekad ga ne bi ubacivali, ponekad bi ga političari zlorabili ne bi li se riješili protivnika. Do dolaska Julija Cezara, u rimskom kalendaru vladao je pravi košmar.
On je tada napravio novu reformu kalendara. Kako bi izjednačio sve što je bilo u nekom neskladu, 46. godina prije nove ere trajala je 445 dana. Cezar je kalendar poravnao sa suncem, umjesto s mjesecom te je nekim mjesecima dodao dane, ne bi li došao do 365. veljača je i tada ostala na 28 dana. Osim kad su shvatili da opet nešto ne štima pa joj svake četvrte godine (jer tropska godina traje malo dulje) dodali jedan dan.
I to je priča o veljači koju su tijekom povijesti bacali po kalendaru kako je kome odgovaralo. Ako je i dalje prekomplicirano bacite oko na video.
