"Pisati o djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi za sobom povlači veliku odgovornost", govori nam 42-godišnji Tomislav Odžić, poznatiji kao Tomo Vega, autor slikovnice "Grga traži obitelj" u kojem je vrlo živo i realno prenio strahove, nade, boli, veselja i snove s kojima se svako dijete iz sustava može poistovjetiti.
"Da bih dobio sve relevantne informacije razgovarao sam dječjim psiholozima i psihoterapeutima, pročitao hrpu intervjua i onda se bacio na pisanje. Morao sam paziti na toliko toga. Nisam htio da i jedna riječ povrijedi bilo koje dijete", govori nam Tomislav o slikovnici o Grgi. To mu, naime, nije prva slikovnica.
Iza sebe ima prvijenac "Lukasova plesna pustolovina", slikovnicu koja je inspirirana istinitim događajima i prožeta je tematikom o kojoj mu je bilo vrlo lako pisati - plesu.
S 18 godina počeo je trenirati prvu dječju skupinu
Tomislav je, naime, trener akrobatskog rock 'n' rolla u Sportskom plesnom klubu VEGA iz Velike Gorice, čiji je ujedno osnivač. U ples se, objašnjava energično, zaljubio tijekom ratne 1992. godine kad se počeo baviti karateom i akrobatskim rock ‘n’ rollom u sisačkom klubu "Z&D".
"Trenirao sam paralelno dva sporta i to mi je bilo ok, ali sam se nakon godinu, dvije odlučio posvetiti samo akrobatskom rock 'n' rollu", ispričao nam je Tomislav.
S 18 godina počeo je podučavati prvu dječju grupu i od tada radi kao trener i koreograf.
"Trener sam postao iz ljubavi prema sportu i želje da stvaram nove generacije plesača. Nema veće sreće od dječje sreće. Još kao dijete sam si vizualizirao svoju dvoranu punu djece koju ću trenirati", priča Tomislav.
I to je 2003. godine ostvario kada se s dvadesetak godina Tomislav preselio u Veliku Goricu i u proljeće 2003. otvorio vlastiti sportsko plesni klub VEGA.
Spisateljski prvijenac: 'Lukasova plesna pustolovina'
Stoga nije ni čudo da je pisanje, kojem se ozbiljnije okrenuo tijekom prošlogodišnjeg lockdowna kada se nisu mogli održavati plesni treninzi, spojio s plesom.
"Po prirodi sam kreativac koji ne voli biti nezaposlen. Imao sam viška vremena i jednostavno sam iskoristio to vrijeme za pisanje".
Iako se kaže da se prvi mačići bacaju u vodu Tomin prvijenac, slikovnica "Lukasova plesna pustolovina", doživjela je veliki uspjeh. Na 67 ilustriranih stranica, priča prati dječaka Lukasa, koji se želi baviti plesom, i sve ono što mu se događa na putu do njegovog prvog natjecanja. Za razliku od Lukasa, njegov prijatelj Marko nije dobio podršku svojeg oca da i on postane plesač. Ova poučna priča je posebna po tome što šalje jake i jasne poruke djeci i njihovim roditeljima. Uči o ljepoti plesa, važnosti prijateljstva, ali i o toleranciji, razumijevanju, podršci i ustrajnosti.
O toj tematici Tomislavu je bilo lakše pisati budući da je upoznao "stotine malih Lukasa u svojoj trenerskoj karijeri". U današnje vrijeme dječaci se teško odlučuju na bavljenje plesom kao sportskom aktivnošću, a i oni koji se hrabro upuste u tu pustolovinu znaju biti žrtve vršnjačkog nasilja.
Tomo objašnjava da se djeca odmah na prvu zaljube u akrobatski rock 'n' roll, ali tek mala grupica dječaka se odluči upisati u klub, najviše zbog mišljenja vršnjaka koja često nisu pozitivna. "Ja sam počeo trenirati s 12 godina i nas je bilo 26 dječaka i 25 djevojčica. Mene i moje prijatelje nikada nitko nije krivo gledao, zafrkavao ili zlostavljao. Naprotiv, bili smo face!". Danas je, nažalost, situacija drugačija.
"Kroz svoje tekstove želim se obratiti djeci i mladima, dati im podršku, narativ i junake s kojima će se moći poistovjetiti no isto tako svima ostalima pružiti priliku da prošire svoje vidike. Mislim da stalno moramo educirati da je ples dio kulture. Ples nije ništa drugo nego odgovor tijela na glazbu. Sjetite se samo kako reagiramo na neku dobru pjesmu – automatski počnemo lupkati prstima, kimati glavom, cupkati nogom ili ljuljati se", kaže Vega.
Izvor: Lea Krivošić, Tomislav tijekom njegovih plesnih dana
Za Tomislava ples nikada nije bio hobi već ozbiljan sport
Ples mu je, seriozno nam tvrdi, sve u životu.
"Tu sam kao riba u vodi. Ples hrani i gradi tijelo, ali i dušu. Jeste li ikada vidjeli nekoga da je loše volje ili tužan dok pleše? Niste! Kada na to sve dodate rast, razvoj i sportski rezultat znate da oplemenjujete jedan mladi život", tvrdi Vega.
Za Tomislava ples nikada nije bio hobi već ozbiljan sport, no kako je odgojen u radničkoj obitelji, kaže kako mu je usađeno uvjerenje da se od plesa i umjetnosti ne može živjeti nego se moraju "zasuči rukavi".
"Kada sam se oslobodio tih okvira, krenuo sam svojim putem", priznaje.
Tomislav ima još dosta planova, pogotovo u sportskom smislu, ali i onih spisateljskih. Kaže kako je puno toga želi ispričati kroz buduće priče i progovoriti o problemima o kojima se rijetko govori ili šuti. Trenutno završava roman i već ima novu ideju za još jednu slikovnicu koja bi čak i mogla nadmašiti priču o Grgi.
