Naime, ako mu Fiorentina zabije u produžetku, navodno je na konju, a ja sam definitivno teža konjina što sam uludo potrošio jedan sat smatrajući da gubim nešto od društvenog života ako ne pospremam stan nego odem popiti loše pivo u groznoj atmosferi zadimljenog pajzla.
Jer ako Dadi 'padne' Fiorentina, može ga izvući Pere Riba protiv Mardyja Fisha, kiks ili iks Znojma, islandski albino kriketaši ili tko zna koji penis na kladionicama koje su u zadnjih petnaestak godina totalno zaglupili mozak svakog prosječnog hrvatskog luzera. Tako da se ne bih složio s Dadom da su žene glupe jer gledaju sapunice, kao što ni mi nismo glupi jer gledamo nogomet i ulažemo nadu u kladu. Jednostavno, svatko ima neki svoj ventil za izluftavanje. I nema ventil za shvaćanje suprotnog spola. Nama je ventil blejanje u mokro polje na kojem pretežno limitirani mladići guraju kožni mjehur i jadna nada da nešto nije namješteno, a ženama pak buljenje u jeftino i tupavo smeće koje je napravljeno da uglavnom osobe s nedostatkom ljubavi i sreće sat vremena maštaju o nečem nemogućem i puno ljepšem od realnosti. Na što će poslije sapunice pokušati pretvoriti svog supruga/dečka/ljubavnika...
A kakva je povijest mene i sapunica? Pa bacao sam drkicu na Chrystle, Fallon i Sammy Joe iz Dinastije, Kelly i Andreu (da, znam, ali naočale i štreberica, sorry...) iz Beverly Hillsa, i tu je stalo. Dallas nisam mogao progutati, U Melrose Placeu su bili zgodni samo frajeri, a na španjolsko-meksičko-kolumbijski gnoj se nisam uspio pelcati čak ni zbog pokoje zgodne sobarice. A onda je s onom Pocahontas hrvatskog porijekla i španjolskog prezimena - Pandora otvorila kutiju. Žene su se opako zakačile. Moj je osobni stav da su latinoameričke su sapunice idealna zabava za žene koje imaju preko šezdeset godina, tako se osjećaju ili samo ne priznaju da su staromodne u duši. Pa je zbog sapunica dugi niz ljeta najviše trpio moj probavni trakt. Zašto? Pa zato jer se ručak, odnosno obid, kako kažemo mi na Korčuli, mogao jesti tek onda kad bi završila epizoda 'Uzorpatorice', 'Hacijende straha', 'Ženo, brat mi je sestra', ili kako god se već zvale one dnevne, jeftinije sapunčage... Za sve one koji ne znaju kako je kuhala moja Baba Kata dok je još bila u snazi, a klopa je prije ere sapunica bila na stolu točno u podne – to je bilo strašno, jer bi se sve ohladilo. Puno godina kasnije, neke sapunice drugog imena, a istog scenarija i dalje je ponajviše održavaju na mirnom penzionerskom životu, i zato sam sretan što umjesto dobrih serija i filmova, moja i druge babe danas imaju u čemu uživati.
A onda, iz nikome poznatog razloga, sapunice su počeli gledati svi uzrasti, rase i spolovi. Frajeri da bi imali o čemu pričati prije seksa kojem se nadaju, djeca zato jer gledaju majke, majke zato jer se tako izvuku od seksa sa supruzima, mladi zato jer su prebrzi i prebrutalni da uživaju u Formanu, Bertolucciju ili bilo čemu što naše televizije ne repriziraju ili doziraju na kapaljke u imbecilnim terminima. I Hrvati su otkrili Tursku. Nakon što je tamo neki anonimni ćelavi bradonja (otkud mu ideja za taj imidž – ja sam ga prvi patentirao!), ugošćen u Hrvatskoj zna se čijim novcima i snimio reklamu, a žene padale u nesvijest kao nekad na Johna i Paula ili Ivana Pavla, tip se pojavio u još jednoj sapunjari i potukao sve rekorde gledanosti. Hrvatska je još jednom pala pod otomansku čizmu, ovoga puta zbog usporene serijice s iskrivljenim činjenicama i brzinom radnje pravljenom za mozak skotne pande. Za utjehu nam je jedino što su se i Srbi pelcali, i to vjerojatno još i gore od nas...
Kad me za koju godinu stisne demencija, a prostata se bude vukla deset centimetara iza guze, naravno da ću požaliti ove svoje riječi, ali ja stvarno ne kužim kako se netko radno sposoban, mlad i veseo čovjek može prepustiti takvom gubljenju vremena. Gluma jeziva, scenario porozan, sat vremena se može stisnuti u prosječnu epizodu La Linee... Ali ne, danas svi gledaju Sulejmana.
Iako su nas oni stari Turci stoljećima klali, bili brutalni, palili sela, silovali stoku i nabijali na kolac, sada masovno na televizijama u terminu za kulturno uzdizanje pratimo kako su te glavosječe u stvari bili vrhunski intelektualci i erudite, njihovi haremski eunusi šegadžije stilisti, a žene visprene spletkarošice. Dobro, ovo zadnje je istinito, ali i dalje nisam pogledao više od minute Sulejmana jer su žene, za razliku od venezuelanskih sapunjara uglavnom nikakve, i nisam shvaćao poantu svega. Sve dok nisam dobio zadatak da pogledam jednu epizodu. I onda sam potrošio prva i zadnja dva sata života na gledanje sapunice. Trećinu za psihičku pripremu, trećinu za seriju i trećinu za reklame. Uglavnom, zaključak je da neću više gledati ni Sulejmana ni sapunice, zadatak sam obavio i napisao kolumnu, ali posljedice su ostale. Hoću reći, i dalje mi nije jasno zašto toliki postotak žena prati to smeće, umjesto da gledaju najbolje golove na Eurosportu...
A onda mi je odjednom sinulo. U sceni kad neki zgodni brkajlija loše bari neku siroticu na izvoru, sjetio sam se sasvim solidnog serijala Zakon Braće, i glavnoga glumca Ventwortha Millera. Lep ko Nadan, nježan, ali odlučan, idealan za udaju, poharao je mnoga srdašca koja i nisu pratila radnju nego samo gledala i maštala kako da ih Venti opraši i sjedi im u dnevnom boravku do kraja života dok mu one gunđaju. E, pa Hrvatska konačno ima novog serijskog ljepotana, i to u vidu Bali – Bega, razjačane visoke mrcine s onakvim stisnutim okama i kamenom vilicom od kojih se grudnjaci sami skidaju. Forumi su prepuni, šeraju se sličke po fejsu (jel ima netko duplić Prosinečkog iz albuma Fudbaleri i timovi 1989/90?), žene jednostavno otkidaju na Buraka Őzcivita, iako je tip, baš kao i Ventworth – homoseksualac. Prelijep da bi bio istinit. Ali će se oženiti kako bi potpisao još ugovora i zaradio svima još love, nešto slično kao i siroti pokojni Michael Jackson. Pa se pitam kuda ide ovaj svijet i u što se pretvaramo...
Žene znaju da je teško naći ideal u stvarnosti i bježe na svojih sat vremena u bajku. Muškarci žele imati love i kurve poput nogometaša, par sati s frendovima i uz pivicu-dvije pobjeći od realnosti. Gledanje sapunica i nogometa postalo je danas očajni nadomjestak za ono što smo imali prije tridesetak godina – život, sa pravim sapunicama u kvartu i fizičkim nogometom na školskom igralištu. Pa zato, jebo vas i Beg što Bali, i ukrajinska liga, i mene Christina Hemendeggircks, i pogasite sve te glupe televizije, počnite voditi ljubav i družiti se s dragim ljudima. Makar izašli na ulice rušiti stare i nove lopove, ruke im se sasušile, sve bi to Sulejman sabljom recnuo... Ajd pivili.
