Sitni jednostanični organizmi koji plutaju u oceanima mogli bi biti jedini na svijetu koji jedu viruse, prenosi Live Science.
Važna karika prehrambenog lanca
Znanstvenici su uzeli uzorak organizama, poznatijih pod nazivom protoktisti, iz površinskih voda u zaljevu Maine i iz Sredozemnog mora, točnije s obala Katalonije.
Pronašli su mnoštvo virusne DNA koja je povezana s dvije različite vrste protoktista. Iste slijed DNA pojavio se kod mnogih jedinki iz te dvije grupe, unatoč tome što ovi jednostanični organizmi nisu u bliskom srodstvu.
"To bi bilo kao da isti slijed DNA nađemo kod čovjek i drveća, govorimo čak i o daljem srodstvu od toga. Jako je mala mogućnost da su ti virusi mogli inficirati sve organizme u kojima smo našli virusni DNA", pojasnila je voditeljica studije Julia Brown, bioinformatičarka u Laboratoriju za oceanske znanosti u Maineu.
Nakon niza testova, Brown je sa svojim suradnicima došla do zaključka da su protoktisti zapravo pojeli viruse što se pokazalo kao puno vjerojatnija mogućnost nego da su se virusom zarazili. Iz tima su poručili da bi njihovo istraživanje moglo promijeniti naše poimanje o prehrambenom lancu u oceanima.
Nisu svi uvjereni u teoriju
Ipak, Christian Griebler, ekolog koji se bavi proučavanjem slatkovodnih mikroba sa Sveučilišta u Beču, kazao je da ova studija ne može stopostotno potvrditi da se protoktisti zaista hrane virusima.
"Pronalazak virusne sekvence DNA isključivo u stanicama ne može nam sa sigurnošću potvrditi kako su virusne čestice došle u pojedinu stanicu", smatra Griebler.
Griebler je napomenuo da je i ranije otkrivena virusna DNA kod posebne vrsta protoktista zvanih eukarioti. Oni, za razliku od prokariota, imaju jezgru u kojoj se nalazi njihova DNA. Ipak, znanstvenici još uvijek nisu dovoljno upoznati s time kako stanice primaju viruse.
Protoktisti koji svoju hranu filtriraju mogli su usisati viruse iz okolne vode ili su mogli pokupiti viruse koji se prilijepe za druge sitne čestice u oceanu pomoću kojih se kreću. Uz to, bakteriofag, virus koji inficira bakterijske stanice, mogao bi slučajno završiti u stanicama protoktista koji jedu bakterije.
Stanicu po stanicu
Ključno je pitanje jesu li i u kojoj mjeri virusi značajni za prehranu protoktista, naglasila je Brown.
Manji broj prijašnjih studija o mogućnosti da protoktisti jedu viruse odrađen je u laboratoriju, dakle, u kontroliranim uvjetima, stoga i ne postoji pravi uvid u situaciju kakva se odvija u oceanima, napomenuo je Ramunas Stepanauskas, jedan od autora studije, viši znanstvenik i istraživač pri Bigelow laboratoriju za oceansku znanost.
Njegov tim je sakupio gotovo 1700 jedinki protoktista iz zaljeva Maine i sa sredozemnih obala Španjolske.
Uspjeli su izdvojiti stanice kod više od deset različitih grupa protoktista. Filtrirali su vodu u posebnom aparatu koji izdvaja stanice, ovisno o njihovim fizičkim karakteristikama. Nakon toga su analizirali DNA u svakoj izdvojenoj stanici, bilo da je riječ o DNA te specifične stanice ili drugih mikroba koji se nalaze na njezinoj površini ili unutar pojedinog organizma.
Velika količina virusne DNA nije slučajnost
Virusna DNA pojavila se kod 52 posto protoktista iz zaljeva Maine i kod oko 35 posto protoktista iz Sredozemnog mora, a većinom se radilo o virusnoj DNA bakteriofaga.
Međutim, unutar dvije skupine protoktista, čak 100 posto uzoraka sadržavalo je virusnu DNA, ali s vrlo malo tragova bakterijske DNA. To bi moglo ukazivati na činjenicu da su upravo te skupine protoktista progutale izolirane viruse, a ne bakterije koje su bile inficirane virusima.
Znanstvenici su proučavali razna objašnjenja za ovu koncentraciju virusa unutar protoktista poput toga da su se virusne čestice slučajno sortirale uz stanice protoktista prilikom filtracije vode, ali to je manje vjerojatno s obzirom da je količina virusne DNA u tim stanicama bila prevelika da bi se radilo o slučajnosti.
Misteriozni organizmi
Ipak, Griebler i dalje s oprezom pristupa rezultatima ove studije jer znanstvenici ne mogu u potpunosti odbaciti mogućnost da su protoktisti zapravo progutali bakteriju inficiranu virusom.
"Kako bi definitivno potvrdili da to nije slučaj, znanstvenici bi morali provjeriti ako se virusna DNA koju su pronašli u protoktistima u jednako obilnoj količini nalazi u bakterijskim stanicama i koliko se često te bakterijske stanice pojavljuju u protoktistima" kazao je Griebler.
Uz to, Griebler je ustvrdio da bi stanica protozoa, posebne vrste eukariota, trebala "pojesti" 100 ili više virusnih čestica da bi dobila jednaku količinu ugljika kao kad pojede jednu bakterijsku stanicu.
Ipak i dalje postoje vrste eukariota čija prehrana još uvijek nije u potpunosti poznata jer su premalene da bi jele bakterijske stanice, ali dovoljno velike da konzumiraju čestice veličine virusa.
