Poznati hrvatski glumac Rene Bitorajac osvojio je radijski eter svojom verzijom legendarne pjesme Simon & Garfunkela "Sound Of Silence" koju je izveo u emisiji radija Gold FM. Njegova obrada se zove "Mi Hrvati", a u njoj pjeva o svim stvarima koje jednog prosječnog Hrvata čine ponosnima. Tako se u stihovima osvrnuo na naše bizarne turističke ponude, ustaše, vjernike, odnos prema homoseksualcima i mnoge druge teme.
Pritom je, naravno, postao predmetom komentiranja Hrvata, a komentari koje je dobivao osobno uglavnom su pozitivni, iako se nađe pokoji negativan. Pošto na tu temu ne stigne odgovarati svakome osobno, javnosti se odlučio obratiti Facebook statusom na svom službenom profilu. Njega prenosimo u cijelosti:
Poštovani,
budući da nisam u mogućnosti odgovarati na veliku količinu upita koje na dnevnoj razini zaprimam, a to se posebno odnosi na komentare mojeg uratka „Mi Hrvati“ smještenog na You tube kanalu, ovim putem vam se obraćam s kratkim priopćenjem. Prije svega, omjer pozitivnih i negativnih komentara je otprilike 5 : 1 u korist pozitivnih komentara. Međutim, uspjehom bih smatrao i da je situacija obratna. Očito sam izazvao mnogobrojne reakcije i pogodio samu bit jer niti u pozitivnim niti u negativnim komentarima nema onih koji su ravnodušni. U svojem glumačkom pozivu navikao sam na pohvale, a samim time i na kritike koje predstavljaju sastavni dio mojeg zanimanja. Iz njih uvijek nastojim nešto naučiti i saznati - ukoliko se radi o onima koje su konstruktivne. Međutim, kritike koje primam su ispod svake razine i riječ je o kategoriji neukusnih uvreda. Nažalost, ne znam što bih mogao spoznati iz niskostrasnih komentara poput: „Govno jedno ćelavo, smradu velikosrpski, četnički, orjunaški izrode, crve, j... ti majku i slično“. S obzirom da ih je većina takvih; neartikuliranih, nepismenih i zlobnih, naprosto mi ne daju mogućnost za civiliziranu i normalnu komunikaciju. Preostaje mi samo da pričam sam sa sobom. Na ovu domovinu u kojoj živimo, mi Hrvati imamo potpuno jednaka prava, ali na svoju majku ipak ih imam više od vas. Kao i vi na svoju.
Budući kako You tube još uvijek predstavlja slobodan i nezavisan medij, a internet, uz cestu i stadion, idealnu prilika da se nešto kaže, promijeni ili popravi, dobio sam inspiraciju (bez imalo osjećaja mržnje prema bilo kome), i napisao, sad već bez sumnje, apsolutni HIT. Ispričavam se na ne toliko briljantnoj pjevačkoj izvedbi jer mi ono nije najjača strana. Ono što mi ne možete osporiti jest trud, pogotovo s obzirom na činjenicu kako je pjesma snimljena iz prvog pokušaja. Ovo mi je tek drugi video uradak u vlastitoj produkciji i izradi pa se ovim putem ispričavam i na eventualnoj vidljivoj amaterskoj montaži. Ali, evo, može se, a i predstavlja primjer kako je moguće izraziti mišljenje na kreativan, (malo kompliciraniji) način umjesto da se ljude psuje, vrijeđa s primitivnim parolama o uhljebima, komunistima i Srbima. Prihvaćam kritike, ali ne prihvaćam uvrede. O mojem srpskom, četničkom i komunističkom podrijetlu najviše govori sljedeće: Rođen sam prije 44 godine u Zagrebu od roditelja Zagrepčana, Hrvata po nacionalnosti. Isto toliko godina živim u Hrvatskoj, gdje sam magistrirao glumu na ADU i zasnovao obitelj. U Hrvatskoj plaćam porez i prirez, društveno sam aktivan, a kroz više od trideset humanitarnih akcija godišnje, koje s radošću prihvaćam, i koristan za hrvatsko društvo zato što to želim biti. Samostalni sam umjetnik pa ne živim na državnoj niti na gradskoj grbači. Živim od svojeg rada, a samim time ne spadam u kategoriju uhljeba. Za sve dežurne dušebrižnike, kršten sam i vjenčan u Crkvi. Cajke ne slušam i ne volim. I kaj sad?
Svi vi koji se skrivate pod raznim Nickovima nespremni javno izreći mišljenje, svi vi koji živite svoje ideologije, patologije i frustracije i koji ne poznajete drugi jezik osim onog vulgarnog - kako kaže zadnja kitica, puni mržnje i prezira prema svakome koji ne misli isto, koliko god glasni i vulgarni bili, niste veći Hrvati od drugih Hrvata. Domoljublje se može izraziti na više načina, pa tako i kritikom.
Razgovaramo o 40-tim godinama prošlog stoljeća, a živimo u 2016-oj. Igramo utakmice pred praznim tribinama, ljudi ručaju po kontejnerima, stranci ne žele ulagati u Hrvatsku, ali problem je Rene Bitorajac. Sad kad ste locirali problem, poslušajte pjesmu još jedanput.
Hvala svima koji me podržavate i kojih je, na moju sreću, još uvijek mnogo više! Hvala i na vašim komentarima! Hvala i vama koji ne mislite isto, jer da smo svi isti, bilo bi nam beskrajno dosadno, ipak smo to MI HRVATI. I da, moja šahovnica počinje crvenom bojom. Bok.
