"Plačem od očaja zato što sam jako tužna, ovo je moj rodni grad, nikakva kriminalna djela ne radim i traćim milostinju, da imam normalno novaca za život, to nikad ne bih radila, ali ti si prisiljen", samo je jedna od tužnih priča.

Suze su najmanji teret na njezinoj duši. Ona je žena bez imena, bez doma, bez novca. Na ulici je dugih osam godina i milostinja drugih je sve što joj je preostalo. Koja kuna slučajnih prolaznika - vraća joj davno izgubljeno dostojanstvo.  

"Jako mi je teško u mojoj obitelji, nitko ne radi kćer mi  je fakultet završila, ima malo dijete i nigdje ne radi", dodala je žena.

Ispred zagrebačke katedrale istu sudbinu dijeli i Marko. Za toplijih dana, od ranih jutarnjih sati, do onih večernjih čeka na milostinju. Kad ima sreće i višak dobre volje građana - nakupi se tu koja kuna. 

Teško je za razumjeti da je njihova sudbina na ulicama. Na tim istim ulicama nailaze na toplu riječ, ponekad sažalijevanje - ali većinu vremena - trpe uvrede!

Zvuči nevjerojatno, ali opaka je konkurencija među prosjacima. Uhodani lanci gradskih žicara ruše im sve nade. 

Prije nego počnete donositi zaključke, morate znati jednu stvar -  imali su pravi život prije ovoga. Bezimena je prije 15-tak godina bila čistačica u jednoj firmi, a Marko radnik u tvornici obuće. Nažalost, danas su miljama daleko od tih života.