Prije 2,6 miijuna godina neuobičajeno jako svjetlo stiglo je do pretpovijesnog neba i zadržalo se tjednima ili mjesecima. Bila je to supernova, eksplozija zvijezde nekih 150 svjetlosnih godina udaljena od Zemlje.
Unutar nekoliko stotina godina, mnogo vremena nakon što je neobično svjetlo izblijedjelo, tsunami kozmičke energije s te raspadajuće zvijezde mogao je stići do našeg planeta i ispuniti atmosferu pokrećući klimatske promjene i izazivajući masovno izumiranje životinja u oceanima uključujući vrste morskih pasa koji su bili veličine autobusa.
Znanstvenici su učinak takve supernove, a moguće više od jedne, na život u oceanima, opisali u radu u časopisu Astrobiology.
"Ovakva istraživanja provodim 15-ak godina i uvijek je to bilo temeljeno na općim znanjima o Svemiru - da su te supernove morale imati utjecaj na Zemlju u nekom trenutku", kaže voditelj istraživanja Adrian Melott, profesor fizike i astronomije sa sveučilišta Kansas.
"Ovaj put je drukčije. Imamo dokaze o zbivanjima u blizini u određeno vrijeme. Znamo koliko su ona bila udaljena pa možemo izračunati kako su mogla utjecati na Zemlju i usporediti ih s onim što znamo o tome što se dogodilo u tom trenutku - mnogo preciznije".
Po Melottu nedavna istraživanja koja su otkrila naslage radioaktivnog izotopa željeza na dnu oceana pružaju neoborive dokaze o vremenu i udaljenosti supernova.
"Još su sredinom 1990-ih ljudi govorili: Tražite željezo-60. To je pokazatelj jer nema načina da stigne na Zemlju osim eksplozijom zvijezde. Da je radioaktivno željezo-60 stvoreno sa Zemljom odavno ga ne bi bilo. Stoga je moralo 'kišiti' po Zemlji. Postoje rasprave o tome je li bila samo jedna supernova u blizini ili čitav lanac. Sklon sam kombinaciji - veliki lanac eksplozija s jednom koja je bila neuobičajeno snažna i blizu. Kada proučavate ostatke željeza-60 uočite skok prije 2,6 milijuna godina no višak je razbacan 10 milijuna godina unatrag".
Melottov tim navodi da postoje drugi dokazi za seriju supernova u arhitekturi Svemira.
Bez obzira na to je li bila jedna supernova ili serija, energija koja je nataložila slojeve željeza-60 širom svijeta izazvala je i prodiranje čestica poznatih kao mioni na Zemlju izazivajući rak i mutacije - posebice kod velikih životinja.
"Najbolji opis miona bio bi vrlo teški elektron - no mion je nekoliko stotina puta teži od elektrona", kaže Melott. "Oni vrlo snažno prodiru. U normalnim uvjetima mnogo njih prolazi kroz nas. Najveći dio prolazi ne nanoseći štetu, no oko petine doza zračenja dolazi od miona. Kad val tih kozmičkih zraka pogodi pomnožite te mione s nekoliko stotina. Samo mali djelić tih miona imat će djelovanje, no kad je broj toliko velik i energija toliko visoka imate povećani broj mutacija i karcinome - to bi bio glavni biološki utjecaj. Procjenjujemo da bi stopa obolijevanja od raka porasla 50 posto za bića veličine čovjeka a što ste krupniji to gore po vas. Za slona ili kita jako raste doza primljenog zračenja".
Supernova prije 2,6 milijuna godina može biti povezana s izumiranjem velikih morskih vrsta na granici geoloških razdoblja pliocena i pleistocena kada je, prema procjenama, 36 posto životinjskih vrsta izumrlo. Izumiranje je bilo koncentrirano na životinje koje su obitavale u obalnim vodama u kojima su veliki organizmi bili pogođeni većim dozama zračnja miona.
Prema Melottovu znanstvenom timu štete koje su nanijeli mioni proširile su se stotine metara u dubinu oceana postajući veće s većim dubinama. Mioni visoke energije mogu doprijeti dublje u oceane i biti važniji uzročnici bioloških šteta s povećanjem dubine.
Zračenjem supernove ogromne morske životinje mogle su biti osuđene na propast.
"Jedna od vrsta koje su izumrle prije 2,6 milijuna godina bio je megalodon", kaže Melott. "Zamislite veliku bijelu psinu iz "Ralja" koja je golema - to je megalodon, bio je veličine autobusa. U tom razdoblju nestali su. Pa možemo spekulirati da su mioni igrali ulogu. Zapravo, što je biće bilo veće veći je bio porast primljenog zračenja".
Melott dodaje da nije bilo dobrog objašnjenja izumiranja velikih morskih vrsta. "To bi moglo biti jedno. Ta promjena paradigme - znamo da se nešto dogodilo i kad se dogodilo pa prvi puta možemo stvarno 'zaorati' i definitivno proučiti stvari. Sada možemo konačno utvrditi koji bi bili učinci zračenja na način kako to ranije nije bilo moguće".
